E, što ti je igra slučajnosti, života ili sudbine. Uključujem laptop kad na ekran iskoči stara, nezaboravljena slika iz ratnog sarajevskog hotela Holiday Inn.

Postrojili se, s lijeva na desno, P.P. Nazif Gljiva, Zlatko Arslanagić i Josip Pejaković. Predstavljali smo Štab estradne čete Armije BiH. Ne hvalim se, ali moram reći da sam bio komandant jedinice, koja je osnovana odlukom Skupštine grada Sarajeva. Četa je imala i svoje vodove, kao što je bio onaj za narodnu muziku kojim je rukovodio Nazif Gljiva, za zabavnu je bio zadužen Zlatko Arslanagić, a za glumački i umjetnički vod Josip Pejaković.

U tom posebnom vojnom djelovanju očuvanja dotadašnjih vrijednosti sveukupnosti ne samo sarajevskog kulturnog nasljeđa izuzetno dobre rezultate postizala je jedinica Josipa Pejakovića. Njegovi vojnici spasili su brojna veoma vrijedna umjetnička djela, cijeli niz vrhunskih likovnih ostvarenja najboljih majstora kičice BiH.

...Poslije su nas život ili sudbina odnijeli na razne strane. U Sarajevu su ostali Gljiva i Pejaković. Povremeno su do mene dolazili haberi kako sa našim dobrim Conjom, kako prijatelji zovu Josipa, ne ide dobro. Zdravstveni bilten mu je, nakon jedne naizgled rutinske operacije, postajao zabrinjavajući. Uslijedili su mjeseci, godine borbe u kojoj je veliki umjetnik trebao biti gubitnik.

I onda javljaju, na moju radost, da se Conja ne da i da već može da se kreće i da je posljednjih mjeseci stalno uz one famozne visočke piramide. Kažu mi da je i njemu kao i Novaku Đokoviću to čarobno tajanstveno mjesto istraživača Semira Osmanagića donijelo novu snagu i pobjedu u borbi za zdravlje.

Ali, rastužilo me je kada sam doznao da takav svestrani umjetnik, koji u posljednje vrijeme oduševljava i svojim književnim djelima, po cijeli dan stoji za nekom tezgom kod piramida i lično prodaje svoje knjige. To nisam mogao prihvatiti. Zar je sveukupno društvo u BiH na to spalo, da ne može objezbjediti dostojan život najboljem glumcu i autoru brojnih monodrama, kao što je legendarna "On meni nema Bosne".

...I onda me nedavnog dana tekućeg mjeseca, na moju sreću, prevari Facebook poruka najboljeg izdavača knjiga Gorana Mikulića. U toj poruci srdačno se pozivalo na promociju knjige mog kolege i prijatelja Tonija Skrbinca. Lijepo stoji da sve počinje u 20 sati u čuvenim Figurama Saše Mašića. Sav sretan što ću za ovo malo dana u Rajvosa sresti staru raju ulazim u Figure, dočekuju sve lijepe i dotjerane žene. Zbunjen pitam je li ovo Tonijeva promocija? Ma, kakva promocija ovo ti je jedna od manifestacija ženskog Lajons kluba Sarajeva.
Vadim mobilni da bolje pogledam digitalni poziv izdavača Mikulića kad ono piše - septembar 2017. E, neka mi je tako kada se pravim mangup, pa ko fol vidim i bez naočala.
Krenem polagano prema izlaznim vratima kada neko tiho - Pavle, Pavle, Okrenem se preda mnom moj dobri Josip Pejaković. Zagrljaji, poljupci i kratki raport da je sa zdravstvenim biltenom sve bolje. Gledam ga radosno i ne primjećujem nikakvu razliku, promjenu od trideset i koje ljeto. Preda mnom isti onaj Josip, a valjda sam i ja njemu isti onaj crnokosi brko iz Holiday Inna.

Super da smo se napokon sreli, šapće Conja. Nego imaš li još kakvih slika iz onog našeg ratnog vakta. Pripremam novu knjigu, biće to pravi bum. Nemam, nažalost, imam samo ovu koju stavljam uz ovaj tekst.

Ne mogu da te ne pitam. Zar, baš, moraš sam prodavati svoju knjige i smrzavati se uz piramide.

Ha,ha, ne brini. To je samo usput, najvažnije je da sam svakog dana tamo kod Semira. Mogu ljudi svašta pričati, sumnjati, ali meni su razna zračenja, isijavanja na tom mjestu donijela ozdravljenje. Svakog dana sam bolji, jači.

E, hajde onda da to proslavimo novom slikom. Nismo se decenijama već zajedno lentrali.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)