Hvala Dejtonu i njegovim crtama razgraničenja. Ćizama što nas udaljuju i zbližuju. Ne bih ni znao kako su Istočno Sarajevo i prostor Republike Srpske odmah tu da nije one moćne, lijepe sive betonske kule, što se prijeteći sve više širi i naginje nad normalnim Sarajevom. Još kada po tim monotonim zelenim trebevićkim visovima niknu i druge tvrđave ekološki svjesnih tajkuna, bit će to najbolje zrcalo budućnosti jednog grada. Grada koji će konačno pobijediti pošast green prirode i nekakve koridore za strujanje zraka kroz kotlinu planetarno poznatu po smogu. Postaćemo tako apsolutni svjetski šampioni aerozagađenja i betona.

Foto: Pavle Pavlović

E, svaka im čast! Sad će pasti i Vilsonovo šetalište, ozonsko srce Sarajeva sa onim dosadnim austrougarskim lipama. Otegle se u nedogled i samo ljeti prave nepotreban hlad, a u jesen grad prljaju brdima žutog, otpalog lišća. 

Trebalo je tu odavno razne transverzale, sa dvije ili četiri kolovozne trake, graditi. Pa da kao sav razvijen svijet uživamo u visoko civilizacijskom udisanju mirišljavih ispušnih gasova iz brektavih limuzina.

Ali, zamislite, ima i onih koji su protiv betonsko-asfaltnog napretka Sarajeva. Do jučer su se uzalud bunili zbog jednog parka. Čuj mu imena - Hastahana? Ko se još u njemu ne bi osjećao kaharli.

Zato ruši sve, betoniraj nemilice. Pravi nove višespratnice da središnjem dijelu Sarajeva donesu još više tame i tjeskobe. Ljudi će tako biti bliži, upućeni jedni na druge. Neće imati prostora da se izbjegavaju kao što su imali u tom parku. Bili ljuti ili ne, moraće uskim džadama i stazama gurati se jedni pored drugih. Betonskim kolosima doprinijećemo i ozdravljenju socijalnog i društvenog života.

Hvalim na sav glas ove što žele betonirati Hastahanu. Jer imaju oni još šansi za iskazivanje na, srećom, ne baš puno tih zelenih površina što bodu oči. Počnimo od Velikog i Malog parka pa sve do Ilidže. Samo oni koji ne shvataju kolika je vrijednost kvadratnog metra građevinskog zemljišta u tijesnoj sarajevskoj dolini mogu se razbacivati zelenim poljima na kojima ranije ni cvijeće ni klupe uspjevale nisu.

Ali, zadržimo se na Velikom i Malom parku. Prvi je preko puta one bivše Sarajke. Staru robnu kuću zamijenilo je zdanje koje je satralo svaku zelenu travku na tom prostoru. Merak je gledati onaj moćni spoj arhitekture koji dokazuje besmisao parkova. Kada bi se samo prešlo preko ulice, mogao bi se taj građevinski armirani niz nastaviti sve do zidina Doma policije. Dobili bi sivo, umirujuće jezgro grada sa stotinama dućana svjetskih brendova.

Zbog bezbijednosti kupaca mogli bi izgraditi niz tunela koji bi spajali prostore bivšeg Velikog parka sa asflatnom pločom na drugoj strani najprometnije gradske džade. Prostor Malog parka je još atraktivniji. Ne bih tu gradio dućane, ali mogao bi tu nići biznis centar koji gleda tik u prozore zgrade Predsjedništva BiH. Zbog ekskluzivnosti lokacije cijena kvadratnog metra bila bi paprena i mogli bi je platiti jedino Bil Gejts ili oni kuvajtski šeici. Jedini belaj sa Malim Parkom je onaj novo postavljeni kip Kralja Tvrtka. Valja ga maknuti u stranu da se uklopi u betonski niz.

I kada ti nepotrebni parkovi postanu prošlost, lakše će se disati. Oči odmarati po betonu i staklu, recimo, Marijin Dvora. Najvredniji sinovi naših naroda, bez narodnosti koje uvijek nešto komplikuju oko ključeva zastupljenosti u vlasti, mogli bi u pauzama plodonosnih sjednica bacati reklasirajuće poglede na sjaj mramora njihovih uspjeha. Stanovnici Mjesne zajednice Marijin Dvor su, kontam, baš srećnici Imaju dan i po noći. Razigrane reklame mamutskog displeja Sarajevo City Centra šaraju im po prozorima i očima.
Nema šanse da im bude dosadno, pospano.

Onda, tu je i uklanjanje straha od neposredne blizine uvijek opasnih strmih i surih proplanaka Trebevića, što je stoljećima prijetio nekadašnjim potleušicama trenutnog epicentra cijele Bosne i Hercegovine. Nema više na horizontu visova i ćuka koji su metropoli donosili boje i nijanse divlje prirode. Jer, ovo je grad, a ne neka planinska selendra.

Nema više podsjećanja dragih nam vladara da su oni nekada sa strahom silazili sa tih uskih planinskih staza na tajanstveni, nepoznati svijet asflata i urbanog života. Što je prije njihovog dolaska bio i previše obilježen zelenom bojom. 

Zato molim gospodu tajkune da iskažu empatiju i ne dozvole da nove generacije Sarajlija odrastaju sa traumama kojih sam se jedva otarasio. Uništite Veliki i Mali park, još jedine rezervate zelenila i čišćeg zraka u užem središtu grada. Jer ni disati više ne znamo.
Uništite i onaj Mejdan park preko Ćumurija ćuprije, kao što ste dohakali livadama i krošnjama Marijin Dvora.

Donesite nam beton boljeg života i civilizacijskog i privrednog napretka. Ukinite parkaše i njihove prutove što još bole po butinama djetinjstva zbog razigranog trčanja po busjenima trave. Spržimo zelenilo što potresa ove što s nama vladaju. Nije im lako kada se sjete odakle su šljegli. Sa green staza primitivizma, kojeg se ni na asfaltu oslobodili nisu. Vidite što su im natura i čisti zrak donijeli.

Spasite Sarajevo, učinite ga vječnim sa nesalomljivim betonskim srcem i još tvrđom dušom. Uklonite zelenu boju što samo oči odmara. Šta će nam kada smo već odavno pogrešno progledali.

Zato ruši Vilsonovo, nemoj da nam kvari omladinu onom tajnovitom tamom što vuče na nemoral i drogiranje. Ruši Trebević do zadnje travke. Neka nas ljepotom pritisnu ti kolosi napretka jedne čaršije. Treba zaokružiti Šeher tamnim mamutskim plohama po tim visovima da postanu Berlinski zidovi naše slobode u kojoj ćemo uživati u sivilu i nježnosti betona.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/mm)