Vidim, opet se Vuk Drašković nešto uspalio. Ponovo glumi nekog mirovnjaka, na žalost, odviše kasno. Naglim povremenim izranjanjima iz političke mirovine, htio ja ili ne, vuče me u lijepa sjećanja, koje nikako ne mogu da povežem sa umornim, bradatim licem koje mi sada sijeva sa naslovnica i portala, I kao da uvjerava mnoge da ga je "čopila" katarza i da će uspjeti pročistiti dušu i ukaljano ime i prezime.

Foto: Faksimil dijela stranice iz nove knjige Vuka Draškovića "Monah Hokaj"

...Dakle, bile su to zlatne godine u kojima je atome moje krepke muškosti testirala prva tisuća ljepotica Studentskog grada u Beogradu. Druga hiljadarka djevojaka bila je zadužena za ročnika Vuka Draškovića.

Ponosno smo dolazili na te pokuse, uzdignute glave s petokrakom na čelu. Pred Vukom su se otvarala sva vrata i nije bilo tog stražara ili redara koji mu se nije klanjao. Ja sam prolazio kao njegov istoodjeveni pratilac. Još i danas pamtim vulkansku žar u očima mladih dama koje su nas očekivale. Nikada poslije u životu nije me okruživalo više dragih žena.

A, sve je započelo onog dana kada je u redakciju jednog vojnog lista smještenog u Nemanjinoj ulici, tik do dvorišta u kojem će tridesetak godina poslije biti ubijen predsjednik vlade Srbije, Zoran Đinđić, stigao naočiti brkajlija. Koji, kada se ispravi, utegne, namjesti kapu titovku postaje, ne hvalim se, isti ja. Često su nas pukovnici i generali, što smo ih pozdravljali po hodnicima komande, miješali.

Bile su to zlatne godine u kojima je atome moje krepke muškosti testirala prva tisuća ljepotica Studentskog grada u Beogradu. Druga hiljadarka djevojaka bila je zadužena za ročnika Vuka Draškovića

Spasilo me to jednom od kazne strogog generala Miće Jankovića, koji je bio strah i trepet najviše ustanove ondašnje Beogradske vojne oblasti. Kažu da je ljutiti general bio i narodni heroj, nisam provjeravao, ali historija ga spominjala kao komandanta zaštitnog bataljuna koji je spasio Tita u onom čuvenom Desantu na Drvar. Elem, znao je taj bič u uniformi bez pardona slati doma pukovnike i generale ako slučajno nisu imali odgovarajuće sivo-maslinaste čarape,a o ostalim važnijim dijelovima uniforme da i ne govorim.

Generalskim okom skužio me drug Mićo kako usred Beograda grlim neku od onih tisuću dama. Digao je uzbunu u redakciji u kojem sam služio vojni rok za pisaćim strojem i sa foto-aparatom. Glavnom uredniku, jednom dragom pukovniku kojeg se i danas rado sjećam kao ljubitelja kapljice i ženskih srdaca, strogo je naređeno da se pod hitno mora riješiti vojnika s brkovima.I upravo kada je šef soldatskih novina, crven u licu, drhtavih ruku, salutirao heroju iz Drvara, Vuk Drašković se pojavio na vratima. General je hitro uperio prst na gotovs, kao pušku nekada, u pravcu mladog Hercegovca čija je sudbina u trenu trebala biti zapečaćena. Nije mu ginuo povratak iz raja i ugodnosti vrhovne komande u trupu, među pješadince, da teškim strojevim koram do besvjesti diže prašinu po putevima i drumovima lijepe nam ondašnje zajedničke domovine.

Pričalo se da je Vuk tada zapalio i cisternu kojom su ondašnji narodni milicioneri krenuli na pupoljke budućnosti socijalističke samoupravne Jugoslavije

Brkovi su spasili mene, a Vuka urednik mekog srca, koji je, kada se sve smirilo oko tih nedoličnih grljenja, otkrio da redova Draškovića simpatiše još od dana kada je bio jedan od vođa čuvene bune u Studentskom gradu u Beogradu 1968. godine. Pričalo se da je Vuk tada zapalio i cisternu kojom su ondašnji narodni milicioneri krenuli na pupoljke budućnosti socijalističke samoupravne Jugoslavije. Bilo je to nepune dvije godine prije našeg vojevanja, a Vuk je umjesto u buksi, zbog akcije koja je naljutila i samog Tita, završio kao novinar početnik u beogradskoj centrali TANJUG-a, te, potom, prošao sve provjere vojne sigurnosti da bi, kao i ja, služio teški kadar žurnalistički.

O tom njegovom naglom skoku u karijeri, naravno, nisam ni razmišljao dok smo uživali među dvijema tisućama ljepotica u Studentskom gradu. U paviljonima što su bili pod posebnim režimom očuvanja visokih moralnih vrijednosti omladinki. Svi posjetitelji, osim Vuka i mene ulazili su pod posebnom procedurom. Tek sada shvatam da je to bilo čudno. Trebala su ovom Bosancu, potpisniku redaka koje čitate, desetljeća da to konstatira.

Još i danas se sjećam kako mi je ponekada išao na živce peglajući maratonskim tiradama, pred uspaljenim mladim drugaricama, o planetarnim vrijednostima učenja Marksa i Engelsa. Dok bi normalne muškarčine, kakav sam i sam bio, postajale sve uzbuđenije zbog užarenih tamnih, plavih, zelenih očiju sa našminkanim dužim i kraćim trepavicama, kao kod dražesne predsjednice Kolinde Grabar Kitarević, Vuk bi sve više padao u vatru samouzbuđenja, gotovo masturbacije, dok bi fanatično nabrajao genijalne teoretske misli kapitalističkog dvojca o besklasnom društvu u kojem ćemo jednog dana živjeti.

Ipak smo mi sa gradskog asfalta drukčije gledali na politiku i one što je nose, nego dječaci odrasli na livadama, brijegovima, škrtom hercegovačkom kamenjaru

Znam da sam bio jedan od rijetkih koji je smio Vuka Draškovića zezati da je veći komunjara i od Marksa, Engelsa i Lenjina. To je prolazilo, ali samo mu u Tita nisam smio dirati. Tu njegovu crvenu, komunističku zaluđenost objašnjavao sam i podrijetlom. Ipak smo mi sa gradskog asfalta drukčije gledali na politiku i one što je nose, nego dječaci odrasli na livadama, brijegovima, škrtom hercegovačkom kamenjaru. Njegovo Gacko kao da je poznavalo samo ekstremne ljubavi, odanosti. Nije tu bilo one gradske normalnosti, realnog prosuđivanja bez strasti.

… Godine su prolazile, ostala su lijepa sjećanja i još uvijek uporna hvaljenja, puhanja kako je tisućiti dio mene ili me dolazio na jednu djevojku iz davnog studentskog grada beogradskog vojnikovanja. S Vukom sam se povremeno viđao, ili čuo kako su me vodili novinarski putevi.

Foto: Vuk, prvi brko s lijeva, i Pavle Pavlović, prvi brko s desna, kao vojnici u beogradskom Studentskom gradu 1970. godine

I onog dana kada se ukazao kao jedan od likova što su ubrzali i doprinijeli teškim devedesetim godinama, nisam se mnogo iznenadio. Znao sam da crveni fanatik, baš kao i Šešelj, u trenu može postati još fanatičniji nacionalista. Takvih sličnih obrata bilo je i s nekim pojedincima u Lijepoj našoj. Desetljeća, u kojima region nikako da prestane biti bure europskog baruta, obilježena su naglim saltima naprijed i nazad mog bivšeg vojnog druga.

Sada je Vuk Drašković, valjda zbog godina, manji galamdžija u predvođenju onih što misle kao većina normalnih. Nema više snagu kao nekada, nadam se da ima pamet i iskustvo da shvati koliko je i sam griješio kada se umjesto uloge velikog osvajača ženskih dušica u studentskim paviljonima odlučio za osvajanje i promicanje nacionalističkih mitova.

Sada je Vuk Drašković, valjda zbog godina, manji galamdžija u predvođenju onih što misle kao većina normalnih. Nema više snagu kao nekada, nadam se da ima pamet i iskustvo da shvati koliko je i sam griješio...

Srećom, odavno nas ne miješaju. Moji brkovi postali su bjelji, a njegova brada nekada duža, nekada kraća. Zavisno od stava kojeg zastupa.

Čini mi se da je sada nešto kraća, urednija.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)