Do osmog mjeseca u godini čovjek se navikne na tih 30 plus. Ali, kada krene ka tom 40 plus onda sunčanica počinje da vlada.

Zato sam ja ovih dana vidio ukrajinske registracijske brojeve na automobilima i tamo gdje ih nije bilo. Ali, kada bi mi se malo razbistrilo pred očima nisam mogao da skinem pogled sa najnovijih modela audija, mercedesa, čak i nekoliko poršea sa onim UA. Onda bi me glava jače zabolila na nekom od mjesta Makarske rivijere. Jer, sjetio sam se kako sam kao ubogi izbjeglica, samo sa poderanim farmerkama i 200 njemačkih maraka u džepu stigao preko piste smrti na sarajevskom aerodromu do kala Makarske. Bol u glavi bivala bi jača kada bih uspoređivao prave jadne izbjeglice i ove hadžijske, tajkunske iz Ukrajine. Znam u toj zemlji je sada pakao, kao što je nekada bio u BiH, ali nije mi jasno kako to da se ratne izbjeglice toliko drastično razlikuju. Ja sam uspio iznijeti sliku, dvije iz zapaljenog Sarajeva, a ovi mercedese, poršee i još ljetuju u ekskluzivnim pansionima, hotelima se četiri, pet zvjezdica.

Još više te zbunjuje kada čitaš izvještaje makarskih turističkih djelatnika da su turisti iz Ukrajine šampioni u broju posjeta i noćenja. U odnosu na lani povećanje je za, nevjerovatnih 110 posto.

Ipak, ne volim što ovo pišem, ali vidim nisam prvi. Već se na portalima Dalmacije i u tiskanim medijima sve više pojavljuju i oštriji komentari zbunjenih ljudi s ovog područja kada pominju Ukrajince. Nije im jasno da ih je toliko na ovom području, a kod kuće im gori i ko zna kada će se završiti. Svaki čovjek je potreban, kao što sam i ja bio mojoj Bosni. Odveli su me novinarski puti i onda porodični, bez povratka. I danas osjećam stid zbog toga.

Tješi me da nisam ništa iz opkoljenog Sarajeva iznio, niti sam ikada išta zatražio iako sam 14 mjeseci proveo u ratnom paklu na komandnim dužnostima.

Zato me ovi Ukrajinci što ih susrećem, čast onim bolesnim i hendikepiranim, gotovo ljute. Posebno kada me prepadaju na cesti, kao što je bilo ovog 24. avgusta dok je Ukrajina slavila Dan nezavisnosti. Uz škripu kočnica, dok sam prelazio na zeleno svjetlo u središtu Makarske, u posljednji tren zaustavio se sjajni mercedes. Deset centimetara od mene uzdrhtalog zasijala je ona registracija UA. Za volanom je bio jaki mladić. Samo je mahnuo rukom, kao da sam ja kriv i onda punim gasom odjurio ka slijedećim ulicama prepunog turističkog grada.
Onako uzbuđen zločesto sam pomislio da su u pravu neki s ovog područja što glasnije ponavljaju ono uaaa za UA! Misleći na hiljade mladih i jakih muškaraca što svojim raskošnim životom na Jadranu, dok četvrtina Hrvata ne može na more, prljaju sliku svjetle borbe Zelenskog i njegovih boraca za slobodu zemlje.

To uaaa za UA je protest običnih ljudi koji još jednom kazuju da u ratovima najviše strada sirotinja.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
 

(DEPO PORTAL/dg)