Razgovarala: Dragana ALBIJANIĆ

Mina Vavan (25) iz Subotice, koja na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu privodi kraju studij Multimedijalne režije, ovo ljeto provodi radno. Na nedavno završenom jubilarnom, tridesetom izdanju Festivala evropskog filma Palić, na kome je, u okviru prvi put predstavljene Selekcije studentskog filma, prikazan i njen dokumentarni film „Anatomija hipomanije” (2022), Mina je, kako sama kaže, bila u ulozi gosta i osoblja istovremeno. Odmah po završetku FEF Palić, doputovala je u Sarajevo, gdje po prvi put radi na SFF-u, kao koordinator TeenArena i dječijeg programa.

Sa Minom razgovaramo o njenom doživljaju Sarajeva, u kome živi već pet godina, studijama režije, nagrađenom dokumentarcu „Anatomija hipomanije“ i planovima za budućnost...

Nije baš uobičajeno da neko iz Subotice studira u Sarajevu. Otkud ti u ovom gradu?

Sasvim slučajno, zapravo. Nisam uspjela upisati režiju u Beogradu, a u Novom Sadu je prijemni ispit te godine bio isti dan kad i u Sarajevu. Ja sam odlučila da odem u Sarajevo, jer nikada ranije nisam bila tamo.

U poređenju sa Suboticom, kakav je grad Sarajevo i koje bi njegove prednosti ili kvalitete izdvojila?

Oba grada imaju neki svoj šarm. Sad sam se već odomaćila u Sarajevu, pa ga doživljavam kao svoj grad. Po meni su prednosti Sarajeva najviše vezane za prirodu. Ljubitelj sam zimskih sportova i apsolutno mi je genijalno da se petkom popodne, za manje od sat vremena, može stići do obližnje planine i ići na noćno skijanje. Ljeti sam ovdje uživala u izletima na jezera, kojih po Vojvodini nema toliko, a najveću sam povezanost osjetila sa Ramskim jezerom kod kog me posebno privlači to što je poprilično pusto.

Da li ti je u početku studija bilo teško da se privikneš na jednu potpuno drugačiju sredinu ili ti je, naprotiv, prijala tako radikalna promjena?

Prijala mi je promjena na samom početku, jer generalno volim da posjećujem nova mjesta i upoznajem različite kulture i načine života. Nisam ni sama shvatala koliko je promjena radikalna, sve dok nije došla prva zima u Sarajevu. To je bila jedna od najsnježnijih zima koje sam do tada doživjela, a pritom sam živjela na brdu i bio mi je izazov da se svaki dan poslije predavanja popnem do stana. Bila sam dosta okupirana obavezama na Akademiji, pa nisam imala mnogo vremena da razmišljam o tome kako mi nedostaje kuća, ali jeste mi nedostajala.

Kako se tvoj subotički naglasak (a vrlo smo prepoznatljivi po njemu) uklopio u BiH ijekavski govor? Ima li šale na tvoj račun u tom pogledu?

Ljudima je uglavnom drago da čuju moj subotički naglasak, lijepo im zvuči, kao što i meni lijepo zvuči ijekavica. Ali, naravno, ima šale na moj račun (smijeh…).

Da li si zadovoljna onim što ti je pružila katedra za režiju na sarajevskoj Akademiji i da li možda planiraš dalje usavršavanje (negdje?) nakon završetka osnovnih studija?

Drago mi je da imam formalno obrazovanje na ASU, koja se stvarno trudi da bude što više orijentisana na praksu, međutim i dalje mi se dešava da kroz praksu otkrivam neke stvari koje kroz samu teoriju nisam mogla naučiti. Imam raznih planova za master studije, ali vidjećemo šta će se od toga na kraju ostvariti.

Tvoj dokumentarni film „Anatomija hipomanije“, koji je prikazan na ovogodišnjem FEF Palić, a prije toga i na Cinema Parallels film festival Bosnia and Herzegovina i na još nekoliko festivala u regionu, snimljen je prošle godine na radionici francuske škole dokumentarnog filma Atelier Varan, čiji si bila polaznik. Osvojio je prvo mjesto na 69. Martovskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu (2022.g.), u kategoriji dokumentaraca do 50 minuta, čijem je međunarodnom žiriju predsedavao Lordan Zafranović, jedna od kultnih ličnosti jugoslovenske filmske scene. Da li te je iznenadio ovaj uspjeh i kako si ga doživjela?

Tu nagradu nisam ni najmanje očekivala, zaista. Naravno da mi je bilo drago i zbog nagrade i zbog činjenice da je ona otvorila filmu neki festivalski život koji bez nje možda ne bi imao.

Film nam otkriva neobičnu i lucidnu ličnost dr Slobodana Marinkovića, beogradskog profesora anatomije u penziji, priznatog od struke i u svijetu, njegov način života i položaj u društvu. Otkud inspiracija ovakvom temom i kako si uopšte došla do profesora?

Na radionici na kojoj smo snimali film smo bili dosta vremenski ograničeni. Ja sam među posljednjima krenula sa snimanjem filma i već me je hvatala panika, jer nisam imala nikakvu konkretnu osobu ili priču, već samo neke apstraktne ideje. Moja najbolja drugarica, koja studira Medicinski fakultet u Beogradu, mi je ispričala da postoji izvjesni profesor u penziji koji živi na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Ja sam otišla da se upoznam s njim i vrlo brzo smo se sprijateljili i počeli da snimamo film. U njegovoj životnoj priči me je privuklo to što je nesvakidašnja, a opet, s obzirom na društvo u kojem živimo, posve realna (profesor je posvijećeni naučnik, a već trideset godina živi u svom kabinetu na Anatomskom institutu, dakle, praktično je skoro beskućnik). Međutim, ono što me je definitivno zadržalo na temi je to što sam tokom samog snimanja shvatila da je Moca (njegov nadimak) maksimalno dosljedan svojim principima, a to je nešto što rijetko viđam danas. Snimanje tog filma mi je bilo najljepše snimanje u životu, a tome vjerovatno doprinosi i činjenica da smo oboje pomalo hipomanični, te smo stalno imali neke nove ideje.

Ove godine radiš na Sarajevo Film Festivalu. Da li si i ranije imala ovakvo iskustvo i šta ono znači jednom studentu  režije?

- Nisam ranije imala to iskustvo, jer sam uživala u privilegijama pasioniranog gledatelja koji gleda po četiri-pet filmova na dan, prati masterclassove, upoznaje se sa rediteljima i profesionalcima iz filmske industrije. Ove godine sam odlučila da se upustim u jedno za mene novo iskustvo, a to je rad na jednom ogromnom festivalu kao što je SFF. Na njemu radim kao koordinator TeenArena i dječijeg programa, koji je samo jedan od mnogih programa na ovom festivalu i sigurna sam da će to biti iskustvo za pamćenje.

Da li razmišljaš o ostanku u Sarajevu nakon završetka studija ili postoji neka druga opcija?

Prestala sam previše razmišljati o tome gdje ću živjeti u budućnosti, jer obično kada nešto isplaniram i snažno želim, ispriječi se nešto drugo. Mislim da ću se često seliti, ali definitivno imam osjećaj da ću se vraćati Sarajevu.

Reci nam za kraj intervjua nešto o sebi što te bliže određuje...

Mogu reći da me kroz život vodi spontanost, otvorenost za nove prilike i to što u drugačijem vidim šansu za spoznaju.

(DEPO PORTAL/ad)