Nekadašnja glavna sestra na jednom ginekološko–akušerskom ojdeljenju u Srbiji odlučila je da na Twitteru podijeli priču koja joj je godinama urezana u pamćenju.

Ispričala je kako je bila je na porođaju žene koja je na svijet donosila dijete koje niko iz njene okoline nije želio da prihvati. Zatrudnjela je u 38. godini, u vanbračnoj zajednici. Roditelji su je se zbog toga odrekli, od rođenog brata dobijala je prijetnje, a partner je nestao. U svemu tome ona je poželjela da tek rođenu bebu ostavi u porodilištu jer nije imala od čega da je izdržava.

Nakon porođaja nije željela ni da bebu stavi na grudi da ne bi razvila snažnu emotivnu vezu sa njom. Ipak, život je ovoj ženi i njenoj bebi namijenio drugačiju sudbinu... Sestri Aidi i ovoj ženi putevi su se nakon mnogo godina ponovo ukrstili, a sestra je odlučila da njihovu priču sada podijeli i na društvenim mrežama.

- Danas ću vam ispričati jednu lijepu priču od prije desetak godina... Radila sam tada na ginekološko akušerskom odjeljenu kao glavna sestra. Ujutru bih prije vizite obišla sve tri strane odjeljenja, vidjela šta se dešavalo u toku noćne smjene i spremila se za vizitu.

Tog jutra, kao i obično, dobijem izvještaj o broju porođaja i stanju porodilja i beba. Za jednu porodilju mi prenesu da nije htjela da prihvati bebu. Uđem kod nje, djevojka 38 godina starosti plače. Kaže da je beba rođena u vanbračnoj vezi i da njena porodica ne želi da je prihvati, pa ona ne može da je stavi na grudi jer će se još više vezati, a mora da je ostavi. Otac djeteta se ne pojavljuje.

Kažem joj da se smiri i da ću doći kod nje kada završimo vizitu. Tako i bude. Djevojka mi ispriča sve, a ja joj objasnim proceduru. Opipavam osjetljiv teren.

Pitam je da li ona, ako izuzmemo njenu porodicu, želi da vidi i stavi bebu na grudi. Kaže da želi – kroz suze. U teškoj je finansijskoj situaciji i ne zna kako će gajiti dijete bez podrške svojih. Kažem joj da ću pozvati Centar za socijalni rad i da ćemo svi pomoći, samo da ne ostavlja bebu.

Pozovem Centar, dam podatke i zamolim ih da dođu što prije. Došli su socijalni radnik i psiholog. Razgovarali su sa njom i kazali šta oni mogu da urade da joj pomognu. Njeni je zovu, prijete, ona uznemirena, plače. Uzmem njen telefon i kažem bratu, koji je bio najljući, da ću obavijestiti policiju jer mi uznemiravaju pacijentkinju.

Ona uzme bebu u naručje, stavi je na podoj i tada sam znala da će biti sve u redu. Pojavi se njena tetka, uzeće je kod sebe. Centar je finansijski pomogao koliko je bio u mogućnosti, a mi smo sakupili neku količinu novca i na otpustu joj dali.

Spakovali smo joj neke osnovne stvari za bebu i ispratili je kod tetke.

Brzo je našla posao i živjela pristojno. Poslije je otišla u inostranstvo sa svojim djetetom. Vidjela sam ih prije par godina. Ne bih je prepoznala da mi se nije javila. Dijete poraslo, ona sređena, sretna - napisala je sestra Aida, čiju priču možete pročitati ovdje.

I zaista, nikad se ne zna kako samo nekoliko riječi može da promijeni nečiji cijeli život, kao što potvrđuje i ova priča...

(DEPO PORTAL/ad)