Spomenički kompleks Partizansko groblje na stalnoj je meti revizionizma i pritajanih neofašista u gradu na Neretvi. Povijesno sjećanje na ovaj monumentalni spomenik, djelo velikog arhitekte Bogdana Bogdanovića već decenijama blijedi i nestaje u vremenu kada su u Mostaru na sceni nove vrijednosti i politička pravila igre. Na taj način se zaboravlja i prikriva jedan od najsvjetlijih perioda u historiji ovoga grada – vrijeme antifašizma, ali i vrijeme izgradnje modernog Mostara u socijalizmu, onakog kakvog ga generacije rado pamte.

Danas su oni koji njeguju sjećanje na ovo vrijeme u samome Mostaru u poluilegali ili rasuti po čitavom svijetu.

Minja Pješčić, Mostarka sa dugogodišnjom adresom stanovanja u kanadskom gradu Torontu: Istraživanja o Mostaru, ali i porijeklu svoje porodice, dovele su je do ideje o digitaloj postavci historijske priče o Partizanskom groblju u Mostaru

Ove priče je dugo u sebi nosila i Minja Pješčić, Mostarka sa dugogodišnjom adresom stanovanja u kanadskom gradu Torontu.  Njen otac Milenko bio je historijska ličnost u gradu na Neretvi – inženjer i direktor  Vojne vazduhoplovne kompanije Soko, čiji su avioni Galeb, Jastreb i  Orao bili  simboli moći Titove Jugoslavije. Minja je po zanimanju analitičarka, u slobodno vrijeme istraživač jezika i istorije, prevoditeljica i spisateljica sa nizom nagrada za svoje književno stvaranje.

Istraživanja o Mostaru, ali i porijeklu svoje porodice, dovele su je do ideje o digitaloj postavci historijske priče o Partizanskom groblju u Mostaru. Dugo je, zajedno sa svojim rođakom Milijem Ombašićem i drugim  prijateljima i partnerima, radila na ovome projektu koji je ovih dana konačno ugledao svijetlo dana.  Rezultat je web stranica Partizansko.info, digitalna platforma sa sveobuhvatnom dokumentacijom koja se bavi ovim spomeničkim kompleksom i njegovom pozadinskom historijskom pričom.

Kada sam se susreo prvi put sa ovim projektom, bio sam u potpunom šoku i upravo je to bio povod sa razgovor sa Minjom. Imali smo nekoliko viber razgovora i razmjenjenih mailova na relaciji Sarajevo-Toronto. Tako je nastao ovaj intervju.

Razgovarao: Jasmin DURAKOVIĆ

Kako se uopće došlo do ideje za pokretanje ovog projekta?

Ideja je nastala spontano, ili, tačnije rečeno, sve je vodilo ovom projektu. Već desetak godina istražujem porijeklo porodice, i to me odvuklo u raznim pravcima (pa čak i do srednjeg vijeka – o tome malo kasnije!). U jednom momentu je došao na red član porodice o kojem mi je bilo poznato da ima svoju spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju, a sjećanje na njega se svodilo na školske posjete kad smo kao djeca skakutali od ploče do ploče, tražeći “svoga” ili kome položiti cvijeće. Priliku da napišem o svemu što sam u međuvremenu istražila, uključujući i o tom omladincu, ilegalcu streljanom na Dotrščini desetak dana prije osamnaestog rođendana, dobila sam preko programa Mostovi Hercegovine 2.0 Abraš Radija prije dvije godine.

U saradnji sa jednom sjajnom ekipom (među njima i mentorkom Senadom Demirović-Habibija iz firme IDEAA) nastao je niz eseja i pjesama na temu hercegovačkih predaka, uključujući i priču o palom borcu sa Partizanskog. Tada mi je palo na pamet da bi se ovo moglo uraditi i za 700 ostalih boraca. Bilo je jasno da kolektivno sjećanje blijedi i da same porodice sve manje pamte, te da Partizansko, ljudi i dio istorije koje ono predstavlja, po svome značaju i veličini, zaslužuje svoj poseban info centar. To je bio začetak te ideje, ali svi smo radili na drugim projektima i ovaj je morao da sačeka. Kad su ploče uništene juna prošle godine, s namjerom da se čak i imena boraca zaborave, ta zamisao je zapravo postala zadatak- da se pronađe i mnogo više od biografija - lične priče, fotografije, dokumentacija - i podijeli sa svima onima koji žele nešto da nauče o tome. Željeli smo da napravimo sajt koji će pružiti osjećaj šetnje po Partizanskom, biti dovoljno privlačan za mlađe postjetioce, sadržati tačno prenesenu i objektivno predstavljenu informaciju i biti lak za pretraživanje. Nadamo se da smo u tome uspjeli.

Dokumentacija koju ste koristili za ovu digitalnu platformu je obimna. Kako ste do nje uopće dolazili?

Od početka sam se mogla postaviti isključivo kao istraživač ili sakupljač podataka. Zapravo, stvar se počela realizovati onog trenutka kad sam obavila pregled dostupne literature i shvatila da tu ima zaista puno materijala i da je cijeli poduhvat najviše pitanje mog vremena. Naime, preživjeli učesnici i svjedoci su sebi za života postavili zadatak da ispričaju događaje, od ratnog Mostara do uloga pojedinaca, bilo u gradu ili u odredu. Kao izvori se posebno ističu “Mostarski bataljon” Envera Ćemalovića, ”Spomenica Mostara 1941-1945.“ koja sadrži kratke podatke o većini palih boraca, četiri toma “Hercegovina u NOB“, te brojne knjige nekadašnjeg borca, a kasnijeg publiciste, Mensura Seferovića, koji je sa drugim Mostarcima prošao logore Mamulu i Visco di Udine, i bio u grupi puštenoj na slobodu nakon kapitulacije Italije koja je odlučila da nastavi borbu u slovenačkim partizanskim jedinicama. Imamo dosta palih boraca na Partizanskom koji su prošli sličan put.

Drugi izvori su se sami nametali po prirodi priče palog borca. Mnogi obrađuju stradanja u logorima, od Jadovna, Jasenovca i Stare Gradiške, do norveških i njemačkih logora, i često u tim knjigama određeni Mostarci i Mostarke zauzimaju prilično vidljivo mjesto. Postoje dobro obrađeni izvori o jevrejskim antifašistima i učesnicima NOB-a, a takvih je 11 Mostaraca vezanih konkretno za Partizansko. Dakle, gotovo o svemu što se poželi saznati, neko je već ponešto napisao i dosta toga je objavljeno na Internetu, tako da se ova tematika može istraživati iz bilo kojeg kutka zemaljske kugle. Svemu što smo koristili može se pristupiti i sa našeg sajta i trudili smo se da vrlo precizno navedemo izvor.

Ipak, znamo da je to danas jedno zapostavljeno polje interesovanja u javnosti…

U pravu ste, antifašistička borba iz Drugog svjetskog rata jeste tema koja je zapostavljena i, možda bi se čak moglo reći, gurnuta pod tepih. A opet, lako je dobro se osjećati u vezi tog perioda naše istorije, pošto se antifašističkom borbom ponosi cijeli svijet. Samo zato što se radi o možda rijetkom primjeru organizovanog otpora u kojem je učestvovao gotovo cijeli jedan grad (te ostali svijet i nema o mnogo čemu pričati), ne znači da i mi treba da prepustimo zaboravu nešto naše, tako posebno, značajno i dostojno svakog divljenja. Jer Mostar se tada zaista isticao. Sve oficijalne brojke navode da je svaki treći Mostarac na neki način doprinio antifašističkoj borbi i svaki deseti poginuo. To je velika stvar, velika žrtva.

Entuzijazam još jednog Mostarca u inostranstvu: Mili Ombašić – zaslužan za izgled i doživljaj sajta

Koliko dugo ste radili projekat? Kako je on, obzirom da je riječ o ambiciznom projektu, finansiran? Na projektu od početka do danas radi dvojac entuzijasta u sastavu mene kao sakupljača, i još jednog Mostarca u inostranstvu, mog rođaka Milog Ombašića, koji je zaslužan za izgled i doživljaj sajta. Moram priznati da je i mene iznenadila njegova vizija i umjetnički dojam, da je tek tada zbirka biografija dobila pravi izgled. Pri tom je jedina valuta u opticaju bila vrijeme, naša volja i radna snaga. S vremenom nam je sa sadržajem pomagalo sve više ljudi, od stručnjaka i onih bliskih tematici, kao i ostalih do kojih smo u prvo vrijeme doprli putem društvenih medija. Svi su redom pozdravili ovaj projekat kao prijeko potreban i profesionalno odrađen. Ostvarili smo saradnju i dobili podršku raznih institucija  kroz materijale i dragocjene savjete, od kojih se posebno ističu kustosi muzeja Jasenovac i Vazduhoplovnog muzeja u Beogradu. Ispostavilo se da imamo pet mostarskih vojnih pilota sa spomen-pločama na Partizanskom, koji su prebjegli na samom početku rata i pridružili se savezničkim armijama na Bliskom Istoku. Neki su poginuli kao američki vojnici koji su dobili obuku u Americi i koje je sam predsjednik Roosevelt svečanim govorom otpremio na zadatke (Franjo Intihar, na primjer), drugi kao britanski (Salih Islamović), a neki su kasnije prešli u novoformirane jugoslovenske vazduhoplovne jedinice i poginuli na zadatku (Aleksandar Vuković). Posebno su pomogli iz udruženja CIDOM Mostar – nesebično su nam ustupili materijale koji već decenijama sakupljaju – istorijske članke i slike do kojih bi nam inače bilo teško doći. Kasnije, kako se to obično dešava, sajt je postao povod za brojna druga divna poznanstva. Javili su se entuzijasti iz Hrvatske koji su nas uputili u svoje istraživačke „tajne“.  Neki blogeri su nam ustupili odlične snimke Partizanskog, kao i IDEAA i njeni saradnici, koji su dostavili video snimke i fotografije spomen-ploča sa velike renovacije 2018. godine. A otvoreni smo i za nove saradnje – recimo, rado bismo da naučimo još ponešto o Bogdanovoj arhitekturi od stručnjaka bogdanologa. Tako se sajt, zapravo, postepeno pretvara od jednog manjeg projekta u virtuelni muzej koji se uvijek može posjetiti i u kojem se može svašta saznati, naučiti i doživjeti, sad dok još uvijek pravi spomenik nije predstavljen na dostojan način. A ja sam istovremeno dobila priliku da postanem, makar i na kratko i privremeno, kustos jednog muzeja, što je, kako se ispostavilo, moj davnašnji san.

Kakve su prve reakcije javnosti? Da li ste iznenađeni? Čuli smo da se javljaju i potomci nekih od aktera te epohe antifašizma… Kakvi su njihovi utisci i emocije danas prema ovim događajima obrađenim u vašem projektu?

Kad smo pustili vijest preko društvenih medija o partizansko.info sajtu, koji je još uvijek u izgradnji, pošto i dalje sakupljamo fotografije i podatke, zatražili smo pomoć porodica i potomaka boraca. Dosta ljudi je vrlo spremno poslalo šta ima. Rekla bih da su mnogi dočekali ovako nešto „kao ozebao sunce“, kao veliko olakšanje da najzad postoji nešto na temu koja njima zaista mnogo znači. Neki su nas zamolili da dodamo zaboravljenog borca, njihovog pretka, neko drugi je upitao kako da oni sami naruče novu spomen-ploču jer im je dosta čekanja.

Za nas istraživače je, zapravo, najteži dio posla pronaći fotografije palih boraca i tu nam je posebno potrebna podrška drugih. Isto važi i za zapisivanje porodičnih priča i sjećanja, jer tu su pisani izvori prilično ograničeni. Prošlo je dosta vremena i dosta materijala je nestalo u zadnjem ratu i još uvijek pokušavam da utvrdim koliko je toga sačuvano u samom Mostaru. Međutim, fotografije su dvosjekli mač. Koliko god da pomažu u kompletiranju dokumentacije, toliko služe i u razbijanju „mitova“ za nas zanesenjake (smijeh).Slike najbolje predočavaju da su divovi-junaci naše antifašističke borbe zapravo obični ljudi koji su živjeli u neobično teško i zlo vrijeme, doba fašizma, u kom su izvršili svoja neobično velika djela i velike podvige. Ipak, slike su nam zaista potrebne, jer kako kažu, jedna vrijedi hiljade riječi. Imamo i sekciju sa grupnim fotografijama gdje se nadamo da će neko od čitalaca pomoći sa identifikacijom pojedinaca.

Već ste jednom naveli da je bilo puno otkrića u ovom procesu istraživanja i sakupljanja… Kojih?

Odmah nam je upalo u oči da je postojao značajan broj porodica, oko 50, koje su izgubile više od jednog člana – četvero i petero kao Fejići i Brkići, dosta iz bratstava Sudara i Škora... Malo kome je poznato, recimo, da je dr Berta Bergman (o kojoj je, kao i o njenoj sestri Mariji Bergman, ud. Kon, dosta pisano u zadnje vrijeme kao o prvim ženama koje su završile gimnaziju u BiH) ubijena u Jasenovcu kao simpatizer i saradnik pokreta otpora i da joj se narod Mostara zahvalio jednom drugom spomen-pločom, onom na Partizanskom, još davne 1965. godine, te da je Marija Kon izgubila sina Mihajla kao partizana. Pored njih, poginuli su i brat Alfred Bergman i kćerka treće sestre Lujze, takođe kao partizanka, Radojka Krčmar. I malo ko je svjestan da je među ubijenima u Sarajevu marta 1945. zapravo dosta Mostaraca, odvedenih baš pred ili na dan oslobođenja Mostara. Istraživali smo ratne i predratne fotografije – u CIDOM-u smo otkrili jednu fantastičnu koja bi mogla da bude reklama bezbrižnog života – momak na biciklu sa djevojkom u pozadini - na kojoj piše Mustafa Repak – što je i ime jednog palog borca - omladinca sa Partizanskog.  Ili dva neposlušna partizana koji su na svoju ruku napustili odred, smislili da izvrše neku akciju, pa se uvukli u Mostar, i u sred okupiranog grada, u avliji jednog od njih, slikali u punoj partizanskoj spremi – jedan od njih, Esad Fejić, je poginuo i dobio svoju ploču na Partizanskom. Imate nevjerovatno herojstvo Radojke Race Gnjatić-Ivanišević, koja je uhvaćena u raciji Gestapa i odbila da ikog prepozna u redovima postrojenih stotina Mostaraca, zbog čega je odmah otišla u smrt.

Čitali smo pisma iz logora o drugarstvu Stjepana Šulentića, o svakodnevnom riziku kojem su se izlagali hrabri mostarski doktori dok su neumorno pomagali pokret i liječili iznurene borce u gradu... Otkrila sam u tim porodicama vesele predratne mostarske sirotinje i (kako ja to tumačim) srednjovjekovni kodeks časti kad bi djecu ispraćali u odred – tako je, na primjer, majka Alije Rizikala, mladića koji će završiti na vješalima na trgu Musala, iako u strahu za njegov život, ipak poručila kad je odlazio: „Hajd’, sinko, i nemoj me osramotiti“ - i nije. A jedno od najvećih otkrića su mi bili pjesnici - dva drugara, Velimir Kovačević i Svetislav Mandić, kojima je skojevska organizacija 1940. godine platila štampanje zajedničke zbirke pjesama - jedan od njih je ubijen godinu dana kasnije, a drugi je postao slikar i pjesnik koji je doživio pozne godine, i sa skoro 70 godina napisao vrlo dirljivu pjesmu pogubljenim drugovima – svim nestalim ljeta 1941. i koji skoro svi imaju spomen-ploču na Partizanskom, koje su, doduše, danas razbijene i čekaju svjetlije doba.

Posebno su dirljive slike majki i očeva kraj spomen-ploča svoje djece. Ako je iko ikad i pomislio da se radi samo o natpisima na kamenu, to je najočitiji dokaz šta su te spomen-ploče značile. Stoga izjave poput „nema tamo niko sahranjen“ za opravdavanje vandalizma ili kao iskaz ravnodušnosti, zvuče u najmanju ruku neodgovorno. S jedne strane čitam upravo suprotno, postoje izjave svjedoka, ljudi koji su radili na projektu izgradnje Partizanskog 1960-tih, da su sahranjeni posmrtni ostaci, osam narodnih heroja i oko 560 drugih boraca, a preko našeg sajta smo saznali i za brata jednog palog borca, koji je lično 60-tih prenio ostatke svog brata u kosturnicu na Partizanskom. S druge strane, to ne bi ni trebalo biti važno – s obzirom na način na koji su mnogi poginuli, posebno među njima žrtve umorene u koncentracionim logorima – upravo s namjerom da groba nemaju i da im se grob ne zna – shvatate da je Partizansko zaista groblje, bilo da određeni pali borci tamo počivaju ili ne. Za majke su njihova djeca uvijek počivala upravo tu, na Partizanskom.

Došli ste i do nekih zanimljivih brojki…

Uporedo sa traženjem slika i sakupljanjem biografija radimo i statističku analizu i došli do još nekih zanimljivih otkrića. Predstavnici svih naroda su tu –pravi mali mostarski svijet. I sve je povezano, bio je to mali grad, toliko da se nekad pitam da li i oni koji su razbili ploče ili šaraju po spomeniku mogu biti baš toliko sigurni da ne skrnave uspomene i na svoje bližnje. Iako se spomen-groblje naziva Partizanskim, sami partizani, odnosno borci iz odreda, čine oko 60-70 % svih palih boraca. Ostali su bili borci u gradu – aktivisti, ilegalci, simpatizeri – drugim riječima, civili koji su na okrutan način platili za svoja ubjeđenja. Oko 10% svih palih boraca su nastradali u koncentracionim logorima. Oni uključuju i predratne komuniste, kao i dio mostarskih Srba koji su ubijeni već ljeta 1941. a da nisu stigli ni da ozbiljnije pristupe pokretu otpora. Jedan dio boraca u odredu su tek stasali mladići koji su jedva nekoliko sedmica ili mjeseci proveli u vojnim redovima – regrutovani su po oslobođenju Mostara, oko 14. februara 1945, i poginuli u završnim operacijama, na frontovima od Ivan-sedla do Istre i Slovenije. Imamo i slučaj da je Mostarac streljan u Kraljevu za vrijeme masovnog strijeljanja talaca od Nijemaca oktobra 1941. (mlađi brat narodnog heroja Mladena Balorde, Vasilije Balorda, koji se u Srbiji našao u izbjeglištvu). Dakle, Partizansko je kroz svoje pale borce vezano za mnoge poznate lokacije i događaje iz Drugog svjetskog rata, od Niša do Trsta, i dalje, čak do Bengazija i Norveške. To su neke grube cifre, a kad završimo sa analizom, gledaćemo da objavimo rezultate na našem sajtu. Ta transparentnost u vezi našeg možda najtajnovitijeg spomenika se čini jako važnom.

Vaš otac je bio poznati Mostarac koji je ostavio veliki pečat za razvoj tog grada. Možete li nam nešto o tome reći?

Hvala vam što ste se tako izrazili. Moj otac Milenko je decenije proveo razvijajući fabriku aviona “Soko”. Ponečeg se i ja sjećam. Čini mi se da je on radio u vrijeme velike izgradnje, a da je nas zapalo vrijeme razgradnje. I o “Sokolu” bi trebalo napraviti detaljnu studiju, to je bila velika firma koja je zapošljavala mnoge Mostarce i mnogima puno znači. I u njoj je veliki dio istorije Mostara.

Obzirom da živite u Kanadi, koliko ljude koji pripadaju drugim kulturama i jezicima ovakvi projekti i priče zanimaju?

Gotovo u svakom manjem ili većem mjestu u Kanadi, posebno u Ontariju, postoji spomenik veteranima iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Za njih su to posebna mjesta poštovanja i ponosa, gdje se odaje počast poginuloj omladini. I svakako su Kanađanima bliske ideje antifašizma, zajedničkog života i multikulturalnosti. Prijatelji kojima smo pokazali naš rad i ovaj sajt su, blago rečeno, zadivljeni. Dobili su priliku da nauče o jednom malom mjestu u srcu Evrope i njegovoj antifašističkoj borbi, ogromnim žrtvama, nezamislivim, gledano iz ugla njihovog istorijskog iskustva, i poklonu jednog velikog vizionara i umjetnika koji je već tad znao da je najbolji oblik za ono što želi da postigne vanvremenska, vanlokacijska simbolika koja svoje poginule građane i svoju djecu stavlja u jedan vječan, a opet tako hercegovački, kontekst. To je simbolika koja je svima razumljiva. Moji prijatelji se začude da nikad nisu čuli za Partizansko i obično postave dva pitanja: kad će engleska verzija sajta i zašto se u Mostaru tako tretira jedan antifašistički spomenik.

Činjenica je da je mostarsko Partizansko-spomen groblje prilično nevidljivo na internetu i nije još na pravi način zapalo za oko svjetskoj javnosti, čak i ako njegov autor, arhitekta i vizionar Bogdan Bogdanović, jeste. Recimo, njujorški muzej MOMA je sakupio zbirku Bogdanovih crteža od kojih mnogi neodoljivo podsjećaju na simboliku Partizanskog spomen-groblja. To što se Partizansko slabo spominje u svemu, tumačim kao rezultat svih dosadašnjih nastojanja da ovaj spomenik postane nevidljiv i neprivlačan.

Pošto se na Partizanskom spomen-groblju odaje počast britanskim i američkim vojnicima, recimo članu posade poginulom u akciji na američkom bombarderu, ili već pomenutim jevrejskim palim borcima, imamo nešto što bi vrijedilo istaći u nastojanju da se zainteresuje svijet za našu baštinu. Jer, Partizansko spomen-groblje po svemu izlazi van lokalnog domena, i po svom umjetničkom izražaju, i pripadnosti svjetskoj antifašističkoj borbi i svjetskom istorijsko-umjetničkom naslijeđu.

Šta za vas intimno znači ovaj projekat? Da li je nostalgija za vremenima kojih više nema, izraz antifašizma ili nešto treće?

Vukla me želja da se uradi ono što je potrebno. Ovo je bio projekat koji se morao odraditi, a meni se učinilo da ja to mogu. Pri tom se trudim da sve stavim u kontekst svog vremena, što me ne spriječava da tražim ono dobro i ono najbolje, nešto što može da bude inspiracija ili nauk nama danas. Mostar i Mostarce 40-tih godina prošlog vijeka sam doživjela kao ljude koji su imali mnogo manje nego mi danas, a bili su spremni da daju mnogo više… U njihovim životima i sudbinama vidim opšte ljudske priče o hrabrosti, solidarnosti, ideale zajedničkog života i zajedničkog početka. Želim da se sačuva nešto što je bilo jako važno nekim, ne tako davnim, Mostarcima i što je važno brojnim ljudima danas. Jedan moj predak iz XIX vijeka, bio je prota, zabilježio je da su mu jednom rekli pripadnici druge vjere: “Dobrodošao, sin si ovijeh krševa kao i mi”.  Često mi se ta misao o sinovima i kćerima ovih krševa vrzmala po glavi dok sam sakupljala biografije. I zaista, mislim da će u daljoj budućnosti, kad vrijeme izbriše sve nazive i zaboravi se na sve -izme, naši potomci gledati na ovaj spomenik kao veličanstven primjer arhitekture ponikao u gradu koji nije želio da ga podigne nikakvom caru, već svojoj hrabroj djeci, kojoj partizansko.info pomaže da im se imena sačuvaju od zaborava, a uspomene na njih zaštite od ravnodušnosti.

Šta je dalje za partizansko.info? Kakvom se odjeku nadate za ovaj projekat?

Voljeli bismo da Partizansko.info postane centar znanja o Partizanskom spomen-groblju, palim borcima i njihovim porodicama i njihovom dobu. A posebno da se škole zainteresuju za sadržaj i da upute svoje đake na istraživanje sajta. IDEAA konkretno radi na projektima za posjetioce i  priprema radionice na temu Partizanskog, što bi uključilo i materijal sa sajta.
Za one koji se pitaju šta oni mogu učiniti za Partizansko, odgovor je – mnogo, i to za početak sa malo truda. Posjetite naš sajt, možda i prije nego posjetite sam spomenik, jer posjetioci naoružani znanjem mnogo dublje sve dožive. I obavezno posjetite pravi lokalitet, svakom prilikom i svaki put - što je više posjetilaca i turista, teže će ga biti uništavati.

Na Partizanskom treba da je pažnja javnosti u pozitivnom svjetlu i treba pokazati da nam je stalo. Vrijedi podsjećati svoje goste na veličanstveni spomenik koji je podaren Mostaru i napravljen uz nevjerovatne napore jedne generacije Mostaraca za svoju djecu i svoje sugrađane. Ako ste turistički vodič, stavite Partizansko na svoju Top 10 listu mjesta u Mostaru koje vrijedi posjetiti. Naš sajt ima dosta informacije, opšteg znanja o Partizanskom i može vam pomoći u tome. Ako ste fotograf, organizujte foto konkurs. Vjerujemo da nije moguća loša fotografija na Partizanskom! I pisci mogu da smjeste radnju na Partizansko ili da pišu o njegovim ljudima. Bitno je da se o Partizanskom spomen-groblju govori, a mislim da bi se i Bogdanu to svidjelo.

Takođe se nadamo da će veće znanje o Partizanskom i palim borcima doprinijeti nekim novim idejama. Kad dođe do toga da institucije nisu dovoljno jake, mogu i trebaju da stupe na scenu udruženja građana. Već vidim na nekim primjerima da su, recimo u Hrvatskoj, zaživjeli popularni u Kanadi koncepti „prijatelja“ nekog lokaliteta, nacionalnog parka ili muzeja, i nadam se tome i u slučaju Partizanskog i Mostara. To su grupe ljubitelja koje se brinu o detaljima – prave panoe, održavaju staze, organizuju razne događaje, čiste lokaciju od smeća. Ta vrsta brige, taj koncept uzimanja stvari u svoje ruke, je takođe naša tradicija, počev od starinskih moba pa do toga šta su uradili sami borci, koji su borbu za oslobođenje od fašizma uzeli u svoje ruke.

Što se tiče našeg dvojca, još se nadamo novim slikama (šaljite nam!), i radimo na biografijama i analizama i sastavljanju konačnog spiska palih boraca, jer, iako je teško za povjerovati, podaci su se znali zagubiti. A kad završimo sa sakupljanjem, naš tim bi volio prepustiti ovaj sajt nekom nadležnom organu ili muzeju, gdje i pripada.

Radite na više projekata. Šta se još „kuha“ u Minjinoj istraživačkoj kuhinji?

(Smijeh) U svojim prethodnim putešestvijima kroz vrijeme bavila sam se istorijsko-jezičkim pitanjima - fascinirao me naš srednjovjekovni jezik, a posebno srednjovjekovna imena. U planu je izdanje zbirke 5800 fascinantnih imena naših dalekih predaka gdje, između ostalog (i očekivano), dominiraju slovenske “supermorfeme” RAD-, BOG-, DOBR-, MIL- i VUK- koje su stvorile začuđujući broj varijacija imena. Istovremeno je nastala i jedna zbirka pjesama o našim srednjovjekovnim precima u izdanju “Nove poetike” pod nazivom “Dobri naš junak i čoek”. I to se nadam predstaviti u skorije vrijeme.

Da li i kada planirate raditi promociju ovoga projekta tamo gdje je to najpotrebnije – u Mostaru i BiH?

Bilo bi lijepo Mostarcima predstaviti zaboravljene i (ne)ispričane priče o drugim Mostarcima iz vremena antifašističke borbe, uputiti građane na jedan novi izvor znanja o Partizanskom i podsjetiti da je Partizansko vrijedno pažnje i vrijedno čuvanja. Planiramo uskoro napraviti prezentaciju našeg rada i u samom Mostaru. Ali, o tom potom.

Može da se voli bilo koji njegov aspekt – svejedno koji – nekog će privući njegova istorija, bogatstvo priča o ljudima, porodične priče, nekog umjetnost, šetnje, a neko u njemu vidi svoje uspomene iz djetinjstva. Važno je da i mladi danas dobiju priliku da dožive Partizansko, spomenik koji je već sad značajan skoro koliko i Stari most, onako kako ga je i sam umjetnik zamislio, kao mjesto života i s pravom na ljepotu snova palih boraca. I ne zaboravimo da velika većina imena na Partizanskom pripada ljudima mlađim od 35 godina, po mojoj procjeni, srednjeg uzrasta do 25 godina, i da se samim tim radi o najnezaštićenijoj skupini umrlih - onih bez direktnih potomaka. Na nama danas je da sačuvamo sjećanje na njih. A kroz partizansko.info, sad su, u neku ruku, dobili priliku da ih vide i upoznaju.

Više saznajte na Partizansko.info.

(DEPO PORTAL/ad)