ESAD DURAKOVIĆ/ ŠTAMPANA I VIRTUALNA KNJIGA

Sada je neko novo vrijeme, iščezava knjiga kakva je bila... Postaje virtualna, polustvarna, nedodirljiva


07.06.23, 21:14h

 

 


Informacija da se Švedska vraća "klasičnom učenju" - printanim knjigama, papirima, olovkama, jer se pokazalo, kako se navodi, da (nove) virtualne metode i tehnike ne daju očekivane rezultate, ponukala je bh. akademika i kolumnistu DEPO Portala Esada Durakovića da reaktivira "jedan lirski zapis na tu temu" nastao prije godinu dana...

 

Gotovo na samome pragu života – u ranome djetinjstvu do koga sjećanje jedva dospijeva – imao sam prvi i nezaboravan, čarobni susret s knjigom. Zbilo se to i prije nego što sam naučio čitati. Gledao sa u njoj slike i požudno, s dječijom radoznalošću okretao njene listove: svaki kao novo otkrovenje.


Kasnije sam mnoštvo knjiga po bibliotečkim policama milovao pa sam odabranu knjigu pod toplo pazuho stavljao, kući je nosio i danima sam njenim svjetovima krstario.


Kao studenti, vjerovali smo da jedino knjigu na sajmu nije grijeh „ukrasti“ jer je nismo mogli platiti.


Bijaše to dugo i presretno doba.


Sada je neko novo i nepouzdano vrijeme u kome iščezava takva predobra knjiga kakva je bila: povlači se u stikove, na CD-ove... Postaje virtualna, polustvarna, nedodirljiva mojoj ruci i mojim čežnjivim prstima. Gotovo ni objaviti više ne mogu knjigu s prelijepo dizajniranim koricama, na šamoa papiru koji brižljivo bira kakvim će se ispuniti slovima...


Kako ćemo nazivati tu novu pojavu: na mnogo važnih načina, ona nije knjiga kao ona koja je moj život obilježila. Ta pojava tone u ovo polustvarno, u virtualno doba.


A moja knjiga – ona s kojom smo ja i moji preci stoljeća proživjeli – prijatelj mi je na mnoštvo važnih načina. Gledam je na stolu, pogledom je dohvaćam na polici; ona se u isti mah prepušta i mojoj ruci i mojoj zjenici. Ništa ne traži a neizmjerno i neprekidno dariva.


Naša prisnost je trajna i potpuna.


Na naročit način pojačavam našu prisnost već decenijama.


Knjigu koja nije davno odštampana pomilujem po koži, odnosno po koricama, onda je otvorim i šumno, duboko udišem miris štamparske boje; udišem stvarnost nedavno otisnutih riječi i slova. Prava čarolija.


Tako knjiga živi u dodiru s mojom rukom, s mojim zjenicama. Ona postaje dio ne samo moga uma nego je požudno usvajam čak i plućima.

 

 

(DEPO PORTAL/ad)