‘(...)U uređenim državama i onim koje imaju ozbiljne namjere da to postanu, izoštren profil diplomata podrazumijeva slijedeca zlatna pravila:
 

(a) nadprosječan nivo opšte naobrazbe, plus specijalizirano obrazovanje u domenu makro-ekonomije, međunarodnog biznisa, medija i odnosa sa javnošću;
 

(b) pored tečnog maternjeg jezika (da!), obavezan, tečan engleski u audio i pisanoj varijanti, uz poznavanje još najmanje jednog stranog jezika na adekvatnom nivou, kao neophodnih alata u ovom specifičnom esnafu; i
 

(c) detaljno i odgovorno verificiranje nivoa obrazovanja, valjanosti prezentiranih diploma i certifikata – sve to iz profesionalnih, sigurnosnih i higijenskih razloga...’ - Izvod iz autorove knjige u pripremi na temu moderne diplomatije.

I

Upućeni ovdje i vani znaju da je SFR Jugoslavija decenijama uživala - malo je reći - zavidan međunarodni prestiž. Prvenstveno zahvaljujući njenoj nadaleko prepoznatljivoj, jednoj od nekad najboljih svjetskih diplomatskih škola, konceptualno utemeljenoj na iskustvu, teoriji i praksi kvarteta onih najboljih: britanskoj, francuskoj, ruskoj i američkoj. Konzekventno, u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP-u) se ultra-pomno vodilo računa o odabiru kadrova, a potom o svakom pojedinačnom rasporedu na zahtjevne i odgovorne diplomatske dužnosti, posebno one u ključnim zemljama i međunarodnim tijelima. U daljem tekstu, slijedi uredno zadokumentovan slučaj iz prve ruke. U diplomatsko-birokratskom prevodu, the case study.

I

Dakle, u onom životu krajem 70-tih, Savezni sekretarijat za inostrane poslove (SSIP) je u sklopu redovnog obnavljanja diplomatskog kadra - ali i u galopirajućem demokratskom duhu vremena - raspisao neuobičajeno veliki konkurs. Doslovno, od Triglava do Gevgelije. Prijavilo se preko dvije hiljade kandidata, prilažući tražena dokumenta: biografiju, fotografiju, diplome, certifikate o psiho-fizičkom zdravlju, poznavanju stranih jezika etc. Nakon svekolike dubinske provjere, u republičkim i pokrajinskim Sekretarijatima za inostrane poslove (RSSP), slijedili su preliminarni ispiti za prijem, kao obavezan preludij finalnom ispitu na saveznom nivou. Isti su podrazumjevali pismeni sastav na zadatku vanjsko-političku temu, test poznavanja stranih jezika, plus usmeni dio u istom kontekstu.
 

Da ne dužimo, glatko osvojim prvo mjesto između 50 strogo selektiranih kandidata iz BiH, na ispitu pred kombinovanom komisijom sastavljenom od kadrovika iz Beograda i Sarajeva, održanom u sjedištu RIV-a (Republičkog izvršnog vijeća) na Marindvoru. Uz čestitku, dobijem poziv na zasnivanje neoročenog radnog odnosa u RSSP. Kakav je red, kao usamljeni pobjednik budem počašćen prijemom kod uvaženog ambasadora rah. Tarika Ajanovića, tada šefa republičkog Sekretarijata.
 

Istom prigodom, ambasador Ajanović mi je potvrdio da od narednog ponedeljka mogu započeti novi posao - tu na Marindvoru! Plus, imajući u vidu moj rečeni rezultat na ispitu u Sarajevu, preporučuje da idem dalje i oprobam se u finalu - na saveznom nivou u Beogradu, jer ‘to je onda To’. Dodao je da me posao u RSSP-u neopozivo čeka, kako god da odlučim. Naravno, nastavim dalje.
 

III
 

Nakon novih beskrajnih sigurnosnih provjera na saveznoj razini, dobijem poziv za beogradsko finale. Novi testovi, pismeni i usmeni, uključivo: (a) tzv. lie test u kojem se kriju vješto zamaskirane scile-i-haribde - specijalno upakovane kontra umišljenih a nedoraslih kandidata - koji su za badava imali ‘jaku štelu’. Nakon toga, ide najozbiljniji dio - rešetanje/saslušanje ispred velike petorke ambasadora, visokih dužnosnika creme de la creme onog SSIP-a - u sastavu ambasador Milivoje Maksić, zamjenik ministra, pa ambasador Slavoljub Đera Petrović, osnivač glasovite Diplomatske škole, i društvo. Nije šala, pet na jedan! Prvo pitanje: kako i zašto ste se odlučili da se prijavite na ovaj konkurs?; drugo pitanje: šta je za vas Istočno pitanje; treće pitanje: koja su vaša gledanja na međunarodnu poziciju nesvrstane SFRJ? ...

Vratim se u živ, zdrav i sasvim zadovoljan u Sarajevo, sa jednom jedinom brigom: budimo realni, zbog činjenice da u mojoj bližoj i široj familiji nije bilo visokih dužnosnika SKJ, netjaka/amidža pukovnika Udbe, KOS-a ili generala JNA. Da se ne lažemo, u mom slučaju to se pokazalo kao čista paranoja. Jer, nakon preko nekoliko ne baš prospavanih noći, dobijem telefonom obavijest od šefa Kadrovske službe SSIP-a, lično i osobno: “niste samo položili prijemni ispit na saveznom nivou, već ste najviše rangiran - pobjednik konkursa u tandemu sa još jednim izvanrednim kandidatom, između dvadeset i četvoro u konačnici ukupno primljenih. Čestitam, vidimo se uskoro na vašem novom poslu ovdje!”

U tom svjetlu treba čitati gorenavedene brojke prijavljenih na ovaj svejugoslovenski konkurs koje puno toga govore. Uz kvantum notornih, neuspješnih ponavljača, uglavnom guzonjinih sinova sa ozbiljnom štelom i/ili bezbroj onih koji se nisu niti usudili da ‘apliciraju’ - čekajući strpljivo neminovan dolazak Slobode i Demokratije na ove prostore. Istina, od Dejtona do danas, stanovit broj takvih i njima sličnih likova jeste dočekao i jedno i drugo, nažalost. Na njihovu, ali i na konzistentnu bruku BiH. To ne može izaći na dobro, osim što nije halal niti je košer ‘na zacrtanom euro-atlantskom putu’.

IV
 

Zato, vratimo se hitro na našu poučnu case study. Dakle, nakon pobjede na republičkom pa na saveznom nivou, uslijedila je moja i mojih najbližih selidba u Beograd i novi posao na šta-bi-dao-da-si-na-mom-mjestu-adresi: SSIP, Kneza Miloša 24.
 

Za početak, raspoređen sam na diplomatske zadatke i poslove u Upravi za Daleki istok - Kina, Japan dvije Koreje i Vijetnam. Da bih nakon mjesec-dva na izvanrednom sastanku Uprave dobio poseban, ‘ultra-hitan’ zadatak izravno od načelnika (Ratomira Raše Petkovića, suprug čuvene pjesnikinje Vesne Parun) da od godišnjeg Izveštaja o radu Ambasade SFRJ u Kini za 1980. godinu sačinjenog na oko 150 stranica, napravim sažetak na 'ne više od 5 stranica teksta', strogo dizajniranih za za najviše državno rukovodstvo(!). Da budem posve precizan, bilo je to u vrijeme najgrdnijeg zahlađenja odnosa između SFR Jugoslavije i NR Kine, kada je naš DKP u Pekingu bio danonoćno izložen baš zabrinjavajucim gestama ne-prijateljstva domaćina.
 

Naravno, istoga časa krenem na izvršenje rečenog zadatka, pa karijeristički zanoćim i osvanem za pisaćom mašinom u SSIP-u. Narednog jutra uredno isporučim uradak od 4 (četiri) plus pola stranice teksta. Da se ne lažemo, istog popodneva u Upravi za Daleki istok i šire dobijem hrpu pa-ti-se-ne-uobrazi-ozbiljnih komplimenata. So what, pustimo da institucije rade svoj posao;)
 

Zatim je uslijedio programirani dril, posebna Diplomatska škola u trajanju od godinu i po dana kao neumoljiva pretpostavka za dalje napredovanje i fine-tuning-razvrstavanje u diplomatskoj službi. Usput su u duhu zahtjevnog vremena pooštreni uslovi i provjere glede zavidnog nivoa poznavanja stranih jezika, uz obavezno pohađanje nastave iz deset oblasti - na Beogradskom univerzitetu, u SSIP-u i drugim resorima savezne vlade. Potom je uslijedio moj premještaj u DKP Štokholm u diplomatskom rangu Prvi sekretar (1982-1086.). Po povratku u Beograd, sve po konkursnoj proceduri, izabran sam i raspoređen na mjesto šefa Odjela za Francusku, Španiju, Benelux i Portugal.
 

U međuvremenu, uvedeno je obavezno polaganje tzv. majorskog, savjetničkog ispita. Moja disertacija 'NATO od osnivanja do danas, sa osvrtom na specifičnu ulogu Francuske', pismeni rad i odbrana istog pred Komisijom SSIP-a ocijenjeni su čistom Desetkom. Nota bene: to mi je osiguralo i pobjedu - opet na internom konkursu - za premještaj u DKP SFRJ Brisel tog i tog septembra 1989. godine – i mimo tada vqžeće sistematizacije radnih mjesta u dotićnom DKP, izvanredno unaprijeđenje u diplomatski upgrated rang: Ministar Savjetnik (Ministre Conseiller) u Ambasadi SFR Jugoslavije u Briselu, Belgija.
 

Nepune dvije godine poslije krenuo je 'Treći balkanski rat' kao krvavi preludij za raspad SFR Jugoslavije – prvo u Soveniji, pa Hrvatskoj, pa u BiH... Potom i međunarodna priznanja država proizišlih iz iste, po prethodno utvrđenim pravilima Medunarodne mirovne konferencije za SFRJ, odnosno notorne Badinterove komisije.
 

Vrijedi se ovdje prisjetiti i podjeliti sa uvaženim publikumom nezaboravne trenutke kada smo, prilikom njegove posjete Briselu, dr. Haris Silajdžić, ministar bivše SR BiH sa potpisnikom ovih redova, u uskom krugu naših najbližih elegantno proslavili Muštuluk iz prve svjetske ruke o njenom 'vrlo skorom' međunarodnom priznanju. Prethodno, putem dosta dobrih veza u diplomatskom koru u Briselu sam - in no time - dogovorio ministru Silajdžiću sastanak sa američkim kolegom J.A. Bakerom. Koji mu je prijateljski poručio: 'Haris, slobodno stavite dobar šampanjac na hladno...“. Istinabog, nekih sedmicu dana kasnije, 6. aprila 1992. uslijedilo je međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine na posebnom samitu EU u Luksemburgu, a sutradan 7. aprila i od strane SAD.
 

O ovim i drugim detaljima iz vremena rada u Briselu u svojstvu Opunomoćenog ministra (Ministre pleénipotentiaire) bivse, medunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine za Benelux, EU i NATO; te u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu i ostatku svijeta u rangu ambasadora u MVP-u, pomoćnika ministra vanjskih poslova, šefa Antikorupcijskog tima BiH&predstavnika BiH u GRECO, kopredsjedavajućeg državne komisije za NATO; potom direktora RACVIAC-a (medunarodnog Centra za sigurnost u Zagrebu), et cetera, više u rečenoj knjizi.
 

***

Povezani članci:

https://digitalnademokracija.com/2019/08/02/diplomatija-u-globaliziranom-svijetu/?fbclid=I wAR2c2o_Buo3FIIguVOKJ1XzTmTbzV5mglVI43_I53Ask_C9qkSLGpVEC8N4

https://inforadar.ba/boro-kontic-majmuni/

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)