www.upoznajtesvijetokonas.com

Umro je naš Alija Hafizović – Haf (1940-2023.), bosanskohercegovački multidisciplinarni umjetnik koji se bavio ilustracijama, slikarstvom, novinarstvom, dizajniranjem, komponiranjem, pisanjem tekstova za pjesme…, a zajedno sa njim i dio našeg vremena.
 

Kako je sve počelo – zapisao je sam Aljo u knjizi Multigrafija, koju je posvetio svojoj supruzi Vanji Fundić – Hafizović, a za koju je uvod napisao naš Abdulah Sidran? „Mislim da je za sve kriva činjenica da sam volio da čitam. Ispočetka, ne govorim o školi, volio sam bajke. Sjećam se da sam, čitajući ih, slova i knjige doživljavao kao žive slike, scene; imao sam u glavi likove, njihove glasove, odjeću, gotovo sam bio u stanju omirisati prostore u kojima su se priče događale. Rano sam postao posjetilac biblioteke i stalno sam uzimao nove knjige. Kada su se djeca iz ulice Danijela Ozme igrala lopte ja sam čitao Politikin zabavnik, stripove i maštao o svemu. U fudbalu „na male“ sam bio lijevo smetalo.
 

Stvari su se promjenile kada me je stariji brat (Izo) odveo u DTV Partizan, u Fis, jer sam bio rahitičan. On je već sa rajom iz ulice tamo vježbao. Vremenom su svi oni prestali dolaziti na vježbe, a ja sam ostao i iz Pionira prešao u Omladince, pa onda u takmičare i, na kraju, u Prednjake. Rahitis je nestao, a ja postajem član BeHa reprezentacije u vježbama na spravama. Ljetovao sam sa Partizanom u Srebrenom, Kuparima, Neumu…, gdje sam već imao pjevački angažman sa Indeksima. Na tradicionalnim natječanjima u skokovima sam osvajao prve nagrade – velike čokolade.
 

Stanovali smo prekoputa zgrade Radio Sarajeva u čijim su studijima kasnije nastajale snimke sa Indeksima, snimane moje radio drame… Jednog dana majka (Hiba) mi je na poklon donijela usnu harmoniku. Brzo sam naučio da sviram dalmatinske pjesme (u dvoglasu). U ulici iza Radija stanovao je Šefko Akšamija, naša raja koji je sviruckao mandolinu. Probali smo zajedno neke pjesmice i onda smo to odsvirali nekom tehničaru na prozoru Radija. Nasmijao se i rekao Dobro je, dobro je. U školi počinjem s prijateljima pjevati u kvintetu, ulazimo u Kulturno umjetničko društvo Julio Varesko i pobjeđujemo na lokalnim takmičenjima.

Kupio sam prvi magnetofon – zvao se Smaragd i težio je dvadesetpet kila. Počeo sam „skidati“ pjesme sa festivala u San Remu. Još uvijek vježbam u Partizanu; mi takmičari, spremamo se da odemo u Rim na Olimpijske igre (1960.) kao gledaoci. Nemamo novaca pa se zapošljavamo na Garderobi na igrankama u Fisu. Čujem sa pozornice; srijedom takmičenje Mikrofon je vaš. Prijavim se i pobijedim. Nekoliko puta. Muzičari mi ponude stalni angažman. Počinjem pjevati profesionalno ali još idem u školu. Prestajem vježbati na spravama i počinjem raditi u Geografskom institutu kao litografski crtač. Pjevam u Fisu gdje moja sestra (Paša), belerina, ponekad navrati sa svojom rajom na igranku. Fis je kultno mjesto. Nismo imali ništa, a opet smo imali sve.
 

Jednog dana zbrisao sa posla i šetao Titovom. Sreo Zahida, bubnjara, koji mi ponudi angažman na dva mjeseca u gradu Hvaru na otoku Hvaru. Kad se ide, pitam. U dva. Odem kući pokupim majicu, kupaće, sive hlače i bijelu košulju, pertla mašnu, strpam sve u sportsku vreću i na voz; do Ploča, brodom do Splita i onda trajektom do Hvara. Poslije mjesec i po mi majka šalje pismo; izbačen si iz Partije.
 

Kad sam se vratio upišem Likovnu umjetnost na Višoj pedagoškoj čkoli u Sarajevu. Stuidiram i pjevam na igrankama u Slozi. Već sam ranije objavio prve karikature i radio naslove za džepna izdanja u Svjetlosti. Počinjem objavljivati karikature u Našim danima. Postave me za urednika humorističke strane.
 

Indeksi su već bili vodeća sarajevska grupa. Svirali su muziku Shadowsa (instrumentala), a kako su oni uzeli Cliffa Richarda za pjevača, Indexi su meni 1963. ponudili da pjevam sa njiima što ja i učinim. Krajem 1964. u grupu dolazi naš dragi Davorin, Dačo, i mi zajedno pjevamo neko vrijeme. Od pjevanja se opraštam 1967. u Cavtatu nakon dvomjesečne gaže u hotelu Epidaurusu.

Osam godina kasnije, Kemal Monteno – Kemo, predlaže mi da za njega napišem tekst na muziku koju je već napisao. Kaže, pjev`o si znaš kako treba da izgledaju riječi da se mogu lijepo pjevat`, a pišeš pa znaš kako treba pisat`. I da mi kasetu sa muzikom, njegov glas i gitara i kaže: samo na ovim mjestima nek` bude Sarajevo, ljubavi moja. I popunim ja one linije i ispadne što je ispalo. Zajedno smo uradili još nekoliko lijepih pjesama Zajedno smo rasli grade ja i ti, Napiši jednu ljubavnu, ili u posljednjem ratu sa Arsenom, Pismo prijatelju… Haf je radio i grafički dizajn omota za Montenove albume Dolly Bell (Jugoton 1981.) , Romantična ploča (Diskoton 1986.)…“- zapisao je Aljo u svojoj Multigrafiji.
 

Abdulah Sidran je u uvodu knjige Multigrafija (Šahinpašić, 2006.) genijalno sažeo Aljinu epohu i naraštaj kojem je pripadao kroz stih pjesnika Bjenkovskog:
 

Stvar i njena suština –

To su dvije stvari

„Stvar“, pri čemu mislim i govorim o „epohi“ jeste bilo doba svakojake vrste neimanja. Svašta se neimalo, a imalo se korzo, imalo se kino, bio nam Željo i bilo nam Sarajevo, i na tri-četiri mjesta – igranke: Kod Morde, Fis, Proleter, Seljo! Malo je koji od nas imao još jednu radost i zadovoljstvo, a zbivalo se noću: Radio Luksemburg! Da tako je stajala „stvar“. Ono što se golim okom vidi. A ono što se golim okom nije dalo vidjeti, bila je suština stvari! Ni nalik svojoj spoljašnosti! Prskale su mlade duše od obilja darovitosti! Opće neimaštvo, u Sarajevu je stvorilo sindrom: multidarovitosti! Ko nam je mogao reći, ko nas uputiti, ušta da upregnemo vlastitu, kao vulkansku, silu koja ne zna koji joj je krater istiniti i pravi? Ko je Davorinu Popoviću mogao kazati: „Pusti Dačo košarku, okreni se muzici“! Koja je to sila znala, da će nam violina od nogometa oteti fudbalskog čarobnjaka, današnjega, i divnoga, maestra Dževada Šabanagića? Strašno je i divno to što reće pjesnik: Stvar, i njena suština – to su dvije stvari! Bogatstvo rođeno iz našeg siromaštva, učinilo je da nam, recimo, arhitektura (uz nju, svakako, medicinske znanosti, likovna umjetnost, itd.) iz muzike otme imena Karla Klemenčića, Selme i Reufa Koludera, Miralema Kruškića, Vede Hamšića, Azre Halilović… i da pred Boga čiste duše izađemo, od narodne muzike, zlatni tenor Salema Trebe…

Stvar i njena suština, to su dvije stvari! Sve što sam do ovoga retka pisao – stostruko se odnosi na Aliju Hafizovića. Mi, koji smo ispod bine u Fisu, slušali Aliju, nismo baš znali – koji je to Alija? Ima Alija koji pjeva, ima Alija koji piše, sjajne kratke pripovjetke, ima Alija koji, na Švrakinom radi, kod Vojske kao kartolitoretušer, ima Alija koji piše, i režira, u našem „Selji“, najmodernije pozorišne komade… I još jedan Alija, u istom Aliji, bijaše: što skače sa visina, u morske dubine… ili ima ih nekoliko, s istim imenom i prezimenom?
 

Jedan. Alija. Hafizović. Alija Hafizović Haf. Da sam umro, a ne stigao ovu knjigu vidjeti, u smrt bih otišao kao savršena – neznalica! Da sam u smrt otišao bez ove knjige, teško da bih ikad razumio stihove:
 

Stvar i njena suština –

To su dvije stvari
 

Kakav bih ja pjesnik bio, ako bih se ikad i sa kakvim drugim pjesnikom – slagao i podrazumijevao. Zato unatoč Bjeljkovskome:
 

Alija, i njegova suština
 

To je jedna stvar – zaključuje Sidran.
 

Zbogom Aljo i neka ti je laka naša crna zemlja bosanska.  

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)