Piše: Kristina Ljevak
www.newipe.net

Milorad Dodik, barem u svijetu u kojem ja živim, nije uvrijedio Novaka Đokovića, njegovu porodicu i saradnike. Milorad Dodik „samo“ je tipični reprezent kulture iz koje je ponikao i koja nažalost u tom segmentu ne poznaje teritorijalne razlike i u kojoj je legitimno bilo čije i bilo kakvo neprimjereno ponašanje proglasiti „ciganskim“.

Da ima, kao što nema, nekoga profesionalnog u svom timu, danas bi se umjesto izvinjenja porodici Đoković pozabavili stereotipima u javnom nastupu, sazvali bi ekspresno konferenciju o adekvatnoj terminologiji, načinu izvještavanja o manjinskim temama, poziciji Roma i Romkinja… To barem ne bi bilo teško, uvijek kažem da nas ima taman toliko koliko može stati u jedan kombi. Ne bismo se baš okupili_e na jedan Dodikov zvižduk, možda bi poneko_a i došao, većina ljudi bi mu bila putem elektronske prepiske spremna ponuditi ekspertizu i uputiti na mnogobrojne sadržaje ovoj temi posvećene, a koje su publikovali_e vrijedni drugovi i drugarice profesionalno usmjereni_e štetnim narativima u javnom prostoru.

Mnogo više od Dodikovog nazivanja ciganskim poslom onoga što je način saradnje porodice Đoković zabrinjava činjenica da se Dodik trebao ispričati samo njima – na šta pristaju mediji, koji o tome izvještavaju. Zbog čega se istovremeno pozivaju službe državne bezbjednosti i Srbije (gdje je nezvanični razgovor u studiju zabilježen) i Republike Srpske gdje je reemitovan. Nije nam problem sve ono što je od njegovog ustoličenja do danas prošlo nezabilježeno i neemitovano, problem nam je pogrešna percepcija Dodikove izjave. Jedino što je u ovom slučaju problem je dvostruka stigmatizacija jednog naroda, prvo zahvaljujući Dodiku, a potom i medijima.

Još jedan problem tu treba dodati, a to je umor svih nas koji se godinama pokušavamo baviti ukazivanjem na ove probleme, i umor zbog pitanja šta na kraju ostaje nakon svih naših konferencija posvećenih Romima i Romkinjama, LGBTI populaciji ili bilo kojoj trećoj marginalizovanoj skupini.

Već je ranije predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ukazivao na svoje svjetonazorske principe i činjenicu da se sa „gospodom treba gospodski, a Ciganima ciganski“.
Ne znam zaista šta mogu drugo napisati, nakon već pomenutih mnogobrojnih konferencija, projekata i aktivnosti, nego da stvari pokušamo zamisliti na sljedeći način – ako postoji neki Rom ili Romkinja koji godinama obnašaju neke od najvažnijih pozicija u državi, ako sa te pozicije kontinuirano zastrašuju prvenstveno vlastiti narod, ako opstruiraju tu istu državu, ako nam ne dozvoljava ni koraka naprijed da napravimo, onda taj Rom ili Romkinja mora i treba biti javno imenovan. I biti sankcionisan za svoje postupke koji su usmjereni protiv prosperiteta države. Ali i dalje ponašanje tog čovjeka neće biti reprezentacija univerzalnih karakteristika naroda kojima on ili ona pripadaju.
Isto kao što, hvala nebesima, Milorad Dodik nije reprezent svih Srba i Srpkinja.

Nadam se da će se neki novi antropološki naraštaji pozabaviti fenomenom doživljaja Roma i Romkinja od našeg „superiornog konstitutivnog narodna i njegovih legitimno izabranih predstavnika_ca“. Da će se u cijeli proces uključiti i sociolingvisti_ce i pokušati naći odgovor zbog čega je toliko lako i nepodnošljivo jednostavno svaku našu procjenu o tuđoj neprimjerenosti proglasiti „ciganskom“.

Koliko ti ljudi uopšte znaju „Cigana“ i „Ciganki“?

Da li su sebi dali priliku da upoznaju nekog Roma ili Romkinju koji bi im približio njihov svijet, van stereotipne prezentacije o tužnom narodu koji ima snagu pjevati.

Nedavno sam razmišljala o postu na društvenoj mreži prijatelja Roma, koji je opisao kako on i njegova porodica komuniciraju sa onima koji nažalost prose a pripadaju istoj zajednici.
I razmišljala sam o tome koliko mora da boli svaki taj susret sa onima koji nisu imali dovoljno snage niti informacija da može drugačije. Koje je upravo diskriminacija uvjerila da nisu za bolje. Koliko je sa pozicije vlastitih privilegija, uz empatiju koja je njemu i njegovoj porodici imanentna, teško gledati one koji su očigledno bez pristojne budućnosti.

Moj prijatelj, iz pomenutog statusa, Rom kao što već rekoh, jedan je od najboljih ljudi koje poznajem.

Malo je portala i društvenih mreža koje u posljednjoj godini nisam zatrpala ispovijestima o ljubavi prema vlastitim prijateljima_cama.

I može mi se, pa „zloupotrebljavam“, to je meni moja borba dala.

Taj moj prijatelj Rom, svaki put kada bi u vrlo teškim mjesecima napravio za mene nešto ljudski, a ja mu se zahvalila, odgovarao bi mi – ma pusti to, naši smo.
I jesmo.

Hvala nebesima.

Samo svijet u kojima se naši definišu po emocijama i solidarnosti je onaj svijet na koji ja pristajem.

U onaj vlastiti idealistički doživljaj svijeta bilo bi divno smjestiti budući Đokovićev status u kojem piše kako su Cigani njemu kompliment.

U svom nomadskom životu, jedno vrijeme sam živjela preko puta romskog naselja pod šatorom i nadala se da bih mogla jednog dana biti dio te zajednice.
Poslije sam upoznala čovjeka s kojim dijelim život i koji je imao istu želju u mladosti.

Mnogo je ljepše i dostojanstvenije biti „Ciganka“ u želji nego Srpkinja po Miloradovim principima u realnosti.

To su neki od temeljnih postulata po kojima se ljudi razlikuju.

A i ljepše se spava.

Mogu samo zamisliti koliko je ovaj za nas „ljudskopravaše_ice“ katastrofalni Dodikov potez, u njegovom biznis svijetu, ozbiljan finansijski sunovrat. Ali svakome prema zaslugama, i gospodi, i „Ciganima“ i neljudima.

(DEPO PORTAL/dg)