Piše: Toni Horvat
www.index.hr
 

Magic Johnson bio je košarkaška ikona koja je posrnuloj NBA ligi vratila sjaj i uz Larryja Birda i kasnije Michaela Jordana donio joj globalnu popularnost. Zato je u studenom 1991. ostavio svijet u šoku objavom da je pozitivan na HIV. Pričalo se da je gej, a svi su bili uvjereni da će uskoro umrijeti. No tek tada je ispunio svoju pravu svrhu.
 

Ako ste tijekom 1980-ih od nekog dobili VHS kazetu sa snimkama iz mistične, čarobne NBA lige, velika je vjerojatnost da je ona sadržavala utakmice LA Lakersa, jer oni su bili Showtime, najspektakularnija momčad najspektakularnije lige na svijetu. Čak i ako su snimke bile mutne, pune smetnji i preskakanja, ako su igrači više izgledali kao pokretne mrlje nego živa bića, jednog je bilo vrlo lako raspoznati samo po onom što je radio na terenu.
 

Genijalna dodavanja kakvih se nitko drugi ne bi sjetio, a kamoli ih pokušao, ples torzom i ramenima kojim je izbacivao čuvare iz ravnoteže i prolazio ih, odlučnost da u najvažnijim trenucima uzme loptu u ruke i presudi protivniku... A kad bi redatelj prebacio na kameru koja je fokusirala lice Magica Johnsona, na njemu je uvijek bio široki, šarmantni, zarazni osmijeh.
 

Čak ni tog 7. studenoga 1991. godine taj osmijeh nije potpuno nestao s Magicova lica. Iako je pred kamere izašao ozbiljan, s blagim izrazom lica djelovao je kao savršena osoba za prenošenje loših vijesti jer uz njega ni najcrnji scenariji nisu izgledali tako strašno. Pa ipak, njegove riječi izazvale su šok.
 

"Prvo da kažem, ugodno vam kasno poslijepodne. Zbog virusa HIV-a koji sam zadobio, morat ću se umiroviti iz Lakersa, danas."
 

U to je vrijeme HIV za javnost bio nešto mistično, egzotično, "znalo" se samo da ima veze s AIDS-om, od kojeg se neizbježno umire. Velika većina onih koji su gledali ovu objavu vidjeli su jednog od najpopularnijih, ako ne i najomiljenijeg svjetskog sportaša, kako izgovara vlastitu smrtnu presudu.
 

Baš zbog neinformiranosti američke i svjetske javnosti o toj užasnoj bolesti, koju se tad još prvenstveno povezivalo s homoseksualcima i narkomanima, kao nešto što se "događa nekom drugom", vijest da ju je dobila superzvijezda takvoga kalibra bila je jedna od najvažnijih u povijesti sporta, ali i čovječanstva. Nakon tog dana svijet se počeo osvješćivati.

Earvin Johnson rođen je 14. kolovoza 1959. u Lansingu, glavnom gradu savezne države Michigan, čije je srce bila tvornica automobila General Motors u Detroitu koja je zapošljavala golem postotak stanovništva, posebno crnačkog. 
 

Tako je i Earvinov istoimeni otac preko dana radio na tvorničkoj traci, a navečer je radio na benzinskoj postaji ili skupljao otpatke. Mali Earvin, koji je imao šestero braće i sestara te još troje iz očeva prvog braka, znao je s njim ići po ruti i pomagati mu, pa je od druge djece iz kvarta dobio nadimak Smetlar. 
 

Majka Christine bila je podvornica u školi, a ostatak dana provodila je čisteći po kući ii pripremajući obroke za sutradan za golemu obitelj. Earvin je od oboje naslijedio radne navike, ali i sklonost košarci. Earvin stariji igrao je za svoju srednjoškolsku momčad u Mississippiju, a u mladosti je igrala i Christine, iako je više provela gledajući braću.
 

"Uvijek sam želio biti poput oca. Ne znam nikoga tko je radio tako naporno. Radio je dva do tri posla u bilo kojem trenutku kako bi se brinuo za svoju obitelj i nikad nije tražio isprike", rekao je Magic nakon očeve smrti prošlog mjeseca.
 

Uz njega je počeo učiti košarku i igrati, a već u sedmom i osmom razredu je toliko dominirao da je bilo jasno kako je pred njim profesionalna karijera. Trenirao je po cijele dane, divio se Billu Russellu zbog brojnih osvojenih NBA naslova u 60-ima, ali idoli su mu bili Earl Monroe, vrckavi razigravač koji je i prije NBA lige bio ulična legenda zbog svojih ludih driblinga, te Marques Haynes iz Harlem Globetrottersa. Njihov se utjecaj itekako vidio kroz Magicovu karijeru.

No srednjoškolsko iskustvo u početku mu nije dobro sjelo jer je, umjesto u Sextonu, obližnjoj školi s pretežno crnom djecom, završio u pretežno bjelačkom Everettu, gdje se prvi put susreo s rasizmom, a posebno ga je živciralo što ga u košarkaškoj momčadi suigrači ignoriraju i ne dodaju mu loptu, zbog čega se skoro i potukao.

Ali izvukao je maksimum iz iskustva, postao vođa male skupine crnih učenika te, prema vlastitom priznaju u autobiografiji Moj život, "izašao iz svog malog svijeta, naučio kako razumjeti bijele ljude, komunicirati i nositi se s njima".
 

Tamo je, uostalom, kao 15-godišnjak i dobio nadimak Magic, inspiriravši lokalnog novinara nakon triple-doublea s 36 poena, 18 skokova i 16 asistencija. Kao maturant odveo je momčad do naslova državnog prvaka i zaradio epitet "najboljeg srednjoškolskog košarkaša u povijesti Michigana".
 

S 206 cm mnogi bi ga treneri radije postavili bliže košu, ali Magic je s loptom u rukama zaista bio čaroban, a Jud Heathcote, trener lokalnog sveučilišta Michigan State, to je prepoznao, a Johnson mu je zahvalio na povjerenju vođenjem Spartansa do prvog naslova NCAA prvaka u povijesti u legendarnom finalu protiv Larryja Birda i njegove Indiane.

Ta je utakmica bila prvo poglavlje jednog od najvećih rivalstava u povijesti NBA lige, koje će je naposljetku ne samo spasiti od propasti, nego pretvoriti u globalni hit u kojem se i u čak komunističkoj Jugoslaviji uživa dijeljenjem piratskih videokazeta.

Ostatak teksta čitajte na portalu Index.hr.

(DEPO PORTAL/dg)