Znali smo ga kao nemilosrdnog kritičara svih vrsta balkanskih primitivizama. Znali smo ga kao duhovitog tekstopisca i eksperimentu sklonog glazbenika, poznatog po dobrim svirkama. Neki kažu da je upravo on skovao sintagmu "turbofolka". Fanovi u čitavoj regiji napamet znaju sve albume koje je snimio od "O tugo jesenja" iz 1988. i "Hoćemo gusle!" iz 1989. do danas - piše Hrvoje Prnjak za Slobodnu Dalmaciju.

Ali pravo je pitanje – koliko smo ga uopće znali?! Antonija Pušića iliti Ramba Amadeusa, Svjetskog Mega Cara. Jer, kako je moguće da netko tko je tako vješto "rastavljao na proste faktore" svaki oblik ovdašnjeg prostaštva naposljetku zaglavio – u vlastitome! Pravom pravcatom prostaštvu koje je potom pokušao učiniti prihvatljivim, čak i frajerskim, pravdajući dodirivanje žene po stražnjici.

Uostalom, zbog toga je na kraju fasovao prijavu zbog seksualnog uznemiravanja, a UNICEF je do daljnjeg suspendirao njegov status ambasadora dobre volje.

Rambo se tijekom cijele karijere uglavnom uspješno poigravao s diskursom mačo-mužjaka ("Ja nisam znalac, intelektualac, neću da vežem oko k.... lanac, hoću da opa... Vesnu Zmijanac"), neoprimitivca koji smo prihvaćali kao njegov alter ego. Ali na koncu se taj alter ego počeo opako poigravati Rambom!

I preuzeo je glavnu riječ u nemuštoj Rambovoj reakciji na optužbe televizijske producentice i novinarke Lejle Kašić za seksualno uznemiravanje. Pa je trtljao kako je u njihovoj "komunikaciji čitavog dana bila gomila nesporazuma i neslaganja". Naknadnom je pameću otkrio i da mu se uopće ne sviđa koncept emisije u kojoj je pristao(!) sudjelovati, kao i da joj je glavni sponzor "tvrtka koja ima kladionice, a znamo da je to trenutno najveći problem"...

Umjesto da se pospe tonom pepela po glavi, on se nastavio pravdati: "Dotičnu gospođicu sam (...) pipnuo ili pljesnuo po stražnjici ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane (...) Nesretno artikuliran kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne. Nije to nitko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih negirati, ali mrzi me da foliram". I tako dalje... Nije joj se ispričao, barem ne bezuvjetno.

Radije se uhvatio relativiziranja čitavog događaja i nabrajanja općih mjesta koja bi mu valjda trebala biti nešto kao olakotna okolnost ("Nisam prihvatio dominantno društveno licemjerstvo i javno se ispričao"; "Ako sam počinio nešto protuzakonito, platit ću globu, ili idem u zatvor... Sudeći prema teškim kriminalcima koji kod nas žive po gajbama s nanogicom, a provode se po mondenim izletištima vikendom, za hvatanje za stražnjicu u trajanju od jedne sekunde ne vjerujem da mogu proći gore od toga"; "Boli me patka za javni ugled u kojem je javna sfera potpuno degradirana", itd.).

Još će ispasti da je posrijedi bio hrabri buntovnički čin velikog borca protiv gluposti i društvenih nepravdi. A u stvari smo dobili tek još jednog – prodavača magle. 

"Svjetski Mega Car" je tako postao tek još jedan - lokalni mega demagog. I pridružio se sve dužoj listi posrnulih pop-idola s ovih prostora.

(SD, DEPO PORTAL/rm)