Nedavno je u Bošnjakom institutu u Sarajevu otvorena izložba opusa Gradimira Gojera povodom pola vijeka njegova stvaralaštva. No, nije tom prilikom otvorena samo izložba njegovih djela, printanih izdanja njegovih knjiga, nego je – zapravo – tim činom otvoren čitav ciklus „retrospektivne recepcije“ (uslovno koristim ovu sintagmu) jednoga značajnog opusa i jednoga vrlo produktivnog stvaralačkog vijeka.

Riječ je o višestruko neobičnom događaju u našoj kulturi: o promociji koja će trajati danima, čak sedmicama, a ne o promociji „za jednu večer“, kao što je uobičajeno. Tu činjenicu o promociji kao ciklusu, ili „procesualnosti“, smatram oneobičenom u pozitivnom značenju, ali isto tako, u skladu s tim, i opravdanom.

Posmatrajući obim i raznovrsnost Gojerova opusa, recipijent biva zaista impresioniran: pred njim su čak 22 knjige poezije, 8 knjiga iz oblasti publicistike, 4 knjige književne kritike, 21 djelo iz oblasti teatrologije, libreto, 3 knjige tzv. političkih tekstova, 1 knjiga iz oblasti znanosti, 4 knjige o likovnoj umjetnosti.

Dakle, obim produkcije je, vjerovatno, prvo što recipijenta impresionira. Međutim, valja ukazati, pored toga, na žanrovsku, na stvaralačku raznovrsnost toga opusa: pored preovlađujuće umjetničke književnosti, tu su djela iz oblasti publicistike, književne kritike, izvanredan niz djela iz oblasti teatrologije po čemu je Gojer naročito poznat i cijenjen, i td.

Riječ je o višestruko neobičnom događaju u našoj kulturi: o promociji koja će trajati danima, čak sedmicama, a ne o promociji „za jednu večer“, kao što je uobičajeno

Neobičnost, čak izuzetnost ovoga opusa, ogleda se dakle u iznenadnoj žanrovskoj raznovrsnosti koja neodoljivo – i bez pretjerivanja – odmah asocira na već gotovo odumrlu renesansnu širinu i… Vrlo su rijetki danas – ako ih uopće ima – stvaraoci koji tako uspješno stvaraju u toliko raznolikim oblastima umjetnosti i kulture. Nadnoseći se nad ovakav opus, osjećam se – budući da sam univerzitetski profesor književnosti – kao da komuniciram sa opusom, odnosno onom vrstom autora koji su obilježavali određeno razdoblje u klasičnim kulturama, u epohi njihovih krajnjih domašaja i prezrelosti.

Stoga, opravdano je da se ovaj opus ne promovira „za jednu večer“ nego će biti promoviran u nizu dana i u nizu gradova Gojerove domovine Bosne u Hercegovine. To je praznik koji traje.

Iako će u ovoj kulturnoj manifestaciji biti posebno promovirana novonastala poetska trilogija Gojerova („Preko plota“), vjerujem da se načelno – s obzirom na obim opusa i na to da je nastajao tokom pola vijeka – ova manifestacija može smatrati i introspektivnom recepcijom. Naime, pred nama je opus koji je kontinuirano, tokom svih 50 godina, valoriziran i kao takav je situiran u našu umjetnost i kulturu u kojima zauzima vrlo visoko mjesto.

S obzirom na sve navedeno, valja izvesti još jednu poentu. Naime, upravo promoviramo ni manje ni više nego pola vijeka stvaralačkih pregnuća jednoga veoma produktivnog i kvalitetnog stvaraoca koji svoj cjeloživotni opus dariva nama, našoj kulturi i tradiciji. Znamo da kada nastane neko umjetničko djelo, ono više nije u faktičkom i estetičkom smislu (ne govorim o pravničkom) posjed autora već postaje opće dobro, vrijednost u riznici tradicije.

Kada ovakav opus ulazi u tradiciju, odnosno u kulturu, onda ta kultura nije više ista kao što je bila prije toga

Ukoliko je djelo vrijednije, utoliko je više univerzalno i sve je manje autorovo. To je vječno i dragocjeno svojstvo umjetnosti. Drugim riječima, ovo je svečanost za bosanskohercegovačku i regionalnu kulturu, ali i šire, čak sasvim široko, jer umjetnost samim svojim bićem prezire administrativne granice, pa i gruba nacionalna posvajanja.

Ukoliko kulturu općenito posmatramo kao tekst u semiotičkom značenju (a semiotiku smatram odvažnom i kompetentnom naukom), onda aktualno promoviranje Gojerova opusa, njegovo uvođenje u našu kulturu, postaje semiotički tekst u naročitom značenju. Kada ovakav opus ulazi u tradiciju, odnosno u kulturu, onda ta kultura nije više ista kao što je bila prije toga. Nemoguće je ovdje izbjeći asocijaciju na T. S. Eliota i njegov briljantni esej „Tradicija i individualni talent“, napisan već davne 1919. godine. Individualni talent – ma koliko bio stvaralački inovativan – uvijek se kontekstualizira u tradiciji, čak i onda kada se buni protiv njene eventualne normativnosti.

Govoreći sve ovo, imam u vidu da je Gojerov opus i obiman i vrijedan u onoj značajnoj mjeri u kojoj ga naša tradicija razdragano prima.
Polazeći od činjenice da je svaki tekst izvjesna reakcija na neki kontekst, želim iznijeti još jednu svoju impresiju u vezi s višednevnom promocijom Gojerova opusa. Očito je da živimo u doba opće i ozbiljne degradacije umjetnosti i kulture. Naš svijet se lokalno i globalno dramatično dehumanizira.

Taj trend je ubrzan. Profit je postao božanstvo koje etički unakažava naš svijet. Stoga, promociju ovoga opusa vidim kao izvrsnu reakciju na negativni kontekst u kome se realizira. Nije ovo prilika da kritičarski i naučnički govorim o Gojerovom opusu, već taj opus i čin njegove promocije nastojim uvesti u odgovarajuće kontekste. U vezi s tim, poentirat ću na kraju još jedno svoje zapažanje proisteklo iz činjenice da je promocija otpočela izložbom Gojerovih štampanih knjiga. Oneobičenost se time optimalizira.

Pamtim kako uvijek knjigu koja nije davno odštampana pomilujem po koži, odnosno po koricama, onda je otvorim i šumno, duboko udišem miris štamparske boje; udišem stvarnost nedavno otisnutih riječi i slova. Prava čarolija!

Naime, naš svijet sa čvrstim konturama sve više postaje fluidan, virtualan. Ne bih rekao da nas ta ubrzana promjena stvarnosti čini sretnijima. Naprotiv. U ovome vremenu, sve brže nestaje ona predobra štampana knjiga kakva je nekada bila. Povlači se na USB, CD...

Knjiga postaje virtualna, polustvarna, nedodirljiva našoj ruci i našim čežnjivim prstima. Sve teže je objaviti knjigu s prelijepo dizajniranim koricama, na šamoa papiru koji brižljivo bira kakvim će se ispuniti slovima...

Kako nazivati tu pojavu?! Na mnogo važnih načina, ona nije knjiga kao ona koja je naš život obilježila. Ta pojava tone u ovo polustvarno, u virtualno doba.

A naša knjiga – ona s kojom smo ja i moji preci stoljeća proživjeli – prijatelj mi je na mnoštvo važnih načina. Gledam je na stolu, u vitrini, pogledom je dohvaćam na polici; ona se u isti mah prepušta i mojoj ruci i mojoj zjenici. Ništa ne zahtijeva a neizmjerno i neprekidno dariva.
Naša prisnost je trajna i potpuna.

Na naročit način pojačavam našu prisnost već decenijama: pamtim kako uvijek knjigu koja nije davno odštampana pomilujem po koži, odnosno po koricama, onda je otvorim i šumno, duboko udišem miris štamparske boje; udišem stvarnost nedavno otisnutih riječi i slova. Prava čarolija!

Tako knjiga živi u dodiru s mojom rukom, s mojim zjenicama. Ona postaje dio ne samo moga uma nego je požudno usvajam čak i plućima.

I to je jedna od iznenadnih vrijednosti promocije Gojerova opusa.

(DEPO PORTAL/ad)