Dan nezavisnosti BiH je praznik čija oneobičenost traje već tridesetak godina – toliko da čovjek više ne zna da li je to zaista svečanost, ili je povod za osjećaj gorčine.

Državnost ove prelijepe zemlje s najdužom povijesnom državnošću u regiji napale su prije tridesetak godina sve tri susjedne države u pomami za njenim tlom, a pomogle su ih najvažnije zemlje EU, Savjet bezbijednosti koji je žrtvi uskratio čak i pravo na samoodbranu. Tih godina su je pohodili kojekakvi bjelosvjetski emisari – uvijek s planom da je podijele ovako ili onako.

Ni danas se u tom pogledu ništa nije promijenilo što se tiče bjelosvjetske diplomatije prema državnosti BiH: visoki predstavnik bezočno nagrađuje one snage koje su osuđene za UZP u BiH, a emisari američke administracije tetoše istu onu osobu koja je bila važan faktor divljačke agresije na BiH – sve do genocida – hvaleći ga kao regionalni faktor stabilnosti uprkos tome što destabilizira Crnu Goru, Kosovo, BiH. Ništa osim taktike nije se promijenilo ovdje.

Nekoliko ključnih faktora, udruženih, ugrožavaju i danas državnost BiH.

Prvo, njeni političari su smeteni, bez vizije. Oni u većini ne vide dalje od jednog do drugog izbornog ciklusa, i ne vide dublje od partikularnih partijskih interesa.

Drugo, BiH je pri takvom smetenom i oportunom stanju onoga što bi da se naziva „političkom elitom“ izložena promijenjenim taktikama susjeda i njihovih bjelosvjetskih mentora za mirnodopsko ostvarenje ratnih ciljeva.

Treće, nestalo je u BiH onoga što se nekad nazivalo narodom (narod je ipak subjekt!), i to se pretvorilo u bešćutno i dezorijentirano krdo. Ta bezoblična, amorfna masa uopće nema svijest o tome šta je domovina, državnost, niti pojma imaju da su te vrhovne vrijednosti upravo sada sudbinski ugrožene.

Četvrto, ni akademska zajednica kao takva (dakle, čast samo rijetkim izuzecima), ili ono što se nekad nazivalo intelektualcima, još je jadnija i čemernija, a upravo oni bi morali biti svijest i savjest naroda, budni i osviješteni čuvari države a time i vlastitoga dostojanstva. Ne pišu, ne govore, ne protestiraju. Kao takvi, dostojni su samo najvišega prezira – ti kukavni i nemoralni konformisti!

Paradoks je potpun. Normalno bi bilo da se u tako ozbiljnoj ugroženosti državnosti BiH homogeniziraju i maksimalno aktiviraju njene ustavne patriote (posebno intelektualci i narod koji više nisu subjekt), ali se to ne događa. Ništa ne preduzimaju i ništa ih se ne tiče.

Stoga, ne dolazi najveća prijetnja BiH izvana, nego iznutra: najveća prijetnja je potpuna ravnodušnost njenih sinova.

Država se ne poklanja. Za državu se valja izboriti i valja je njegovati.

Sretan ti rođendan, draga moja BiH.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)