Putovao sam i putujem gradovima i državama regiona nam. I nigdje nisam vidio plakat, pano sa ovakvom porukom kao na mnogim crkavam u bogatoj Holandiji.

Zamislite, sveštenici ovako javno i, rekao bih, jadno mole da novčanim prilozima pomognete crkvi da bi ona mogla pomoći i drugima. Tako zorno pokazujući koliko je vjera razdvojena od države.

Nema u ovoj jednoj od najrazviijenijih zemalja svijeta, sa sve manje vjernika, kucanja sveštenstva na vrata budžetskih ureda. Država ne daje direktno finansijska sredstva ili pomoć crkvi, kao što je, recimo, u Hrvatskoj, gdje je Katolička crkva ravnopravni korisnik republičkog proračuna sa stotinama miliona kuna. Slično je i u Srbiji.

Kako je u BiH? Google kaže odvojenost vjerskih zajednica od države u Bosni i Hercegovini potpuno je i striktno primijenjeno za razliku od država u susjedstvu koje imaju tzv. djelomični sekularizam i drugačije se odnose prema vjerskim zajednicama.

Ko zna iz kojih izvora je to došlo na najveću svjetsku tražilicu. Hajde da vjerujem.

Ali, nakon svega, fakat je da nijedna crkva ili džamija na prostorima regiona nam nije ukrašena ovakvim plakatom, gotovo vapajem za materijalnom pomoći, kao što je na ovoj slici.

Dakle, moglo bi se zaključiti da se u novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije vjerske organizacije dobro slažu sa vlastima. I da, bez sumnje, važnu ulogu u svemu imaju materijalne potpore koje javno li tajno dolaze iz budžetskih kasa.

Jer, ono što se skupi milodarima vjernika u džamijama i crkvama nije dostatno za luksuzni život čelnika religija koje postaju sve dominantnije u svakodnevnom životu.

Najbolji primjer sve veće dominacije religije je i nedavna veličanstvena sahrana Miroslava Ćire Blaževića. Gotovo svi govornici na oproštaju spominju neke nove susrete sa trenerom svih trenera u nekom novom životu, najčešće, pokazujući na nebo. Posebno se u tome isticao aktuelni izbornik Hrvatske Zlatko Dalić. Koji je čak spominjao i nebeske nogometne reprezentacije kojima će komandovati Čiro. A da ne spominjem još i ono da nema složene rečenice bez onog – ako nam bog da.

Čeka nas teška budućnost, ako spas budemo pronalazili samo u onome - ako nam bog da. Posebno to para uši kada političari na najvišim dužnostima uporno ponavljaju "ako nam bog da". Jer, ako nam bog daje, nije mogao gore dati. Takve čelnike! Dakle, uzalud nam glasanja, biranja, koalicije, od kojih koristi i boljitak imaju samo oni što su nam s govornica poručivali "ako nam bog da". Njima je dao, a po ljudskom i stručnom sudu to ni po čemu nisu zaslužili. Da li onda bog pogrešno daje?

Uz sve to i ovo već kolektivno - vidimo se na boljem svijetu. Razumijem da ljudi u najtežim trenucima, u rastajanju sa najmilijim, prijateljima pokušavaju tugu razblažiti, umanjiti tim fiktivnim nadama da ćemo se ponovo vidjeti. U to naravno duboko sumnjam, sve dok mi neko ne dokaže suprotno. Ako me u to ubijede i ako nam bog da, možda se s rajom vidim na boljem svijetu. Nadam se uz hladnu kriglu Sarajevskog, ili čašu lijepog hercegovačkog vina. A, može i malo meze iz Visokog.

I ako bog da, vjerujem da na našim crkvama i džamijama neće biti plakata kao na pročeljima holandskih religijskih objekata. Jer, kod nas fratrima, sveštenicima i hodžama pomažu i vjernici, a bome, javno i tajno i ovi što imaju ključeve od sehare i državnih blagajni.

Lako im je kada im je bog dao.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)