Piše: Saša LESKOVAC

Lucinda Williams - Down where the Spirit meets the Bone (2014, Highway 20 Records)

Nakon dužeg vremena vratio sam se Lucindi i podsjetio kako kod nje, kao i kod Van Morrisona ili Younga, vrijeme tako divno stoji.

I dalje je tu ekspresivan, vrlo bluesy vokal, sad već dame u zrelim godinama, čvrsta ali mekana i senzibilna ritam sekcija, baršunasti lampaški zvuk klasičnih gitara (Telekasteri, Les Pauli), a tu je i Bill Frisell čije suptilne gitarske vinjete, više ukrasi, dođu ko Swarovski kristali koji uljepšavaju dragu staru haljinu.

Ovaj dupli album, mogao je biti snimljen na početku karijere, ili juče, uvijek je to isti umjetnički izraz, Americana s blues/rock oštricom; melodijske linije, pjevačke fraze, progresije akorda... liče gotovo pa ko jaje jajetu na one koje znamo s njenih ranijih, klasičnih albuma iz 90-tih.

Dakle, sve je toliko isto i već slušano, a opet, slušati njene albume, uključujući i ovaj, uvijek je tako krasno smisleno, kao što nam, nekako, ima smisla dugo i iznova gledati i u Savu, ili u more, ako baš hoćete, koji su uvijek isti, ali i uvijek jednako insanu privlačni...

Uh, baš kitnjasto i s puno riječi napisah ovu crticu, a to je zato što je razmjerno komplikovano opisati kako nešto ovako predvidivo i jednostavno, kao što je to muzika Lucinde WIlliams, može imati toliku privlačnost.

I onda se sjetih s kojom sam frazom mogao mnogo kraće opisati ovaj album i cijeli Lucindin opus: "Prirodna k'o mlijeko" (fraza posuđena od Petra Lukovića, a odnosila se na Kemala Montena).

Poslušajte...

(DEPO PORTAL/ad)