Saša Popović stekao je pravo bogatstvo kada se nakon “Slatkog greha” otisnuo, radeći prvo u “Zam” produkciji, potom u “Grandu”, čiji je bio osnivač, a dio novca od prodaje najveće muzičke kuće uložio je u građevinarstvo, gdje trenutno uspješno pliva.

U kompleksu luksuznih stanova na Bežanijskoj kosi koje prodaje, nalaze se i kvadrati za njegovu djecu, kćerku Aleksandru i sina njegove supruge Suzane, kojeg je prihvatio kao svog.

Razgovor za Blic počinje pričom o protekloj godini.

- Zadovoljan sam privatno, jer moja porodica i ja nemamo nikakvih problema, lijepo živimo i slažemo se. Što se posla tiče, imamo dobru sezonu u “Grandu” i sve funkcioniše fantastično. Pored toga, jednim dijelom sam investitor na Bežanijskoj kosi za luksuzni kompleks.

Kako ste se odlučili na taj poslovni potez?

- Sasvim slučajno. Kada smo Brena i ja prodali “Grand”, razmišljali smo gdje da uložimo novac. Nisam želio da te pare iznosim u inostranstvo. Pojavio se plac baš preko puta moje kuće i sa mojim dobrim prijateljem Ostojom napravio sam firmu i krenuli smo sa gradnjom. Zadovoljan sam kako sve teče.

Da li su Suzana i djeca dobili stanove?

- Suzana je u kući sa mnom. Kćerki i sinu smo kupili stanove, lokale, i garažna mjesta i obezbijedili smo ih. Važno nam je da budemo blizu. Pošto sam penzioner, da me neko obilazi pod stare dane, a i mi da budemo blizu njih, daće Bog i unuci da dođu.

Da li su djeca izrazila želju za još nekim poklonima?

- Nisu. Opremili smo im i stanove, to im je najljepši novogodišnji poklon. Zaista su skromni, nisu ni ovo tražili, to je bila Suzanina i moja želja.

Gajite posebnu strast prema automobilima. Kažu da imate najskuplji vozni park na estradi.

- Volim automobile, ne volim time da se hvalim. Šta mi je ostalo još 15 godina života, da vozim još malo. Neki kažu da imam još dva lizinga i gotov sam.

Baba Vanga vam je rekla da ćete umrijeti u 86. godini. Vjerujete u to?

- Pitala me je da li želim da znam kada ću umrijeti, rekao sam da hoću i rekla je: “Umrijećeš u 86. godini prirodnom smrću. Zaspaćeš i nećeš se probuditi”. Na jedno uvo mi je ušlo i na drugo izašlo, sada kada znam da je pogodila sve, i da će se “Slatki greh” raspasti, da ću pjevati, da ću biti direktor muzičke produkcije, moram i u ovo da joj vjerujem. Kada napunim 85, svaku noć ću kada legnem razmišljati da li je posljednja.

Kako je izgledao period kada ste izgubili sav novac i živjeli u garsonjeri?

- Uzmem tako 20.000 maraka, koje sam svakog mjeseca ulagao kod Dafine, i razvučem ih kao karte pred Brenom i drugim kolegama, i kažem: “Ne znam da li ste vi nešto radili, ali ja sam se tako namučio”, i to je tako bilo devet mjeseci. A onda je preko noći sve nestalo. Banka se zatvorila i nisam imao pristup ničemu. Bez ijedne jedine marke sam ostao. Iznajmio sam garsonjeru od 12 kvadrata. Imao sam samo garderobu, patike, cipele, odijela, poslije jedno godinu dana mi je neko obio stan i samo mi je ostala pidžama na krevetu. Tada sam pao u jednu vrstu depresije, prvo sam se obratio Breni, a ona nije htjela da mi pomogne jer sam ih zavitlavao. Bio sam muzički urednik i počeo sam da komponujem pjesme za sve pjevače i počele su pare da stižu. Četiri godine sam bio u garsonjeri i onda sam našao kuću na Bežaniji, ali sam imao polovinu novca od sume koju su tražili, i Brena i Boba su mi kupili tu kuću. Vratio sam im drugu polovinu kada smo otvorili “Grand”. Sve se preživi. Imao sam vjeru u sebe jer sam imao zanat, imao sam harmoniku.

(DEPO PORTAL/ad)