Upravo su mi prijatelji poslali video link na kome jedan profesor u Afganistanu, u Kabulu, imenom Mashal, pred TV kamerama cijepa svoje diplome nakon što su vlasti u Afganistanu zabranile školovanje ženskoj djeci.

Drage kćeri i sestre u Afganistanu, proveo sam svoj vijek kao univerzitetski profesor i veoma dobro znam kakvo nasilje se vama čini. Utoliko više – može biti – saosjećam s vama, bespomoćan da bilo šta učinim osim da svoj bol, svoju ljudsku i vjerničku pobunu izrazim.

Iako već znam za ovu totalno anticivilizacijsku odluku tamo-onih vlasti, bio sam potresen kada sam vidio čin profesora Mashala. U trenutku sam skamenjen. Ostao sam postiđen na takav način i u tolikoj mjeri da to nisam u stanju izraziti.

Osjetio sam gušenje u grlu, onu vrstu bezglasnoga bola kada u čovjeku, duboko u njegovom  biću, naglo stasava vrisak koji ne može da se oslobodi u glasu, u kriku, već ostaje duboko unutra, u cijelome biću – kao stravična muka...

Zaplakao sam. Nijemo. U grču...

Tako sam zaplakao još samo onda kada sam vidio na morskome žalu beživotno tijelo Ajlana al-Kurdija...

Bože, dozivam Te!!!

(DEPO PORTAL/ad)