Piše: Segor HADŽAGIĆ

Sarajevo je danas tužan grad. To je grad koji više nema svojih heroja niti svojih mitova. To je grad koji umjesto mitova ima svoje sapunice. Obična raja ima svoje Esmeralde, Kasandre, Šeherezade, dok intelektualna elita ima svoje.

Jedna od zasigurno najgledanijih i najomiljenijih intelektualnih multimedijalnih sapunica Kusturica vs Sarajevo dobila je svoj novi nastavak/dramsku peripetiju u obliku Kustine autobiografije 'Smrt je neprovjerena glasina'. Kao i u prethodnim epizodama prilika je to da se domaći i regionalni intelektualci ponovo takmiče u dokazivanju svoje moralne superiornosti spram jednog Genijalca/ Velikog Redatelja/ Sarajlije/ Izdajnika/ Onog-ko-s-Miloševićem-pije-viski-dok-se-nad-Bošnjacima-vrši genocid/ Veleposjednika/ Čuvara prirodnih blaga i Skandal-majstora. Kao i u svakoj sapunici suština svih problema ostaje ipak u drugom ili trećem planu, da bi se kroz prizmu dnevno političkih događanja tabirilo upravo ono za šta rijetko ko ima dovoljno intelektualnog poštenja a to je, naravno, moral.

Kusturica je heroj, redatelj koji je svojim 'Dolly Bellom' i 'Ocem na službenom putu' prvi tako dosljedno i umjetnički relevantno stvorio mit o jednom gradu, gotovo svetu priču (što zapravo i jeste definicija mita) koji je u stanju da svojim magičnim djelovanjem okupi sve Sarajlije ma gdje se oni nalazili. I to je konsenzus. Međutim, režija raspada Jugoslavije podsjetila nas je da i svi naši yu mitovi imaju svoj rok trajanja, pa tako i mit o Dolly Bell. Istina jedino što je od tog mita ostalo je film sam, čiju genijalnost izgleda nikad ništa neće moći uprljati, dok je sve ostalo, a to su Kusturica, sarajevska raja, ulična etika, sivilo predgrađa i sitni kriminal kao osnovna građa mentaliteta koji je objedinio 'Dolly Bell' u genijalnu filmsku priču, polako odlazi u zaborav.

Iako nije najvažniji element u dramaturgiji raspadanja Sarajeva, Kusturica je sasvim sigurno odigrao važnu ulogu, a ona se, vjerovali ili ne, ne krije u njegovom koketiranju sa zločinačkim režimom, ispijanju viskija sa Miloševićem, antisarajevskim ili antibosanskim stavovima, već upravo suprotno, tu gdje intelektualci istog, nažalost, duhovno potpuno propalog grada, ne žele ili ne umiju da prebace loptu, a to je upravo Kustina estetika, njegovi filmovi, a sada i knjiga 'Smrt je neprovjerena glasina', ta autobiografija duše, kako je reklamirana neposredno nakon promocije.

O Kustinoj, pak, estetici uglavnom čujemo izjave ovakvog tipa: Kusta je možda izdajnik ili šupak, ali svakako je još uvijek genijalni umjetnik. E u tom grmu leži zec. Tu je izvor svih nesporazuma na relaciji Kusturica - publika. U posljednje vrijeme, najnagrađivaniji balkanski redatelj, izgleda nije posebno inspirisan, što svjedoče i njegovi filmovi 'Život je čudo' i 'Zavet', gdje Kusturica očigledno upada u stanovitu kreativnu krizu, ponavljajući uspješne filmske trikove iz prethodnih filmova, a sadržajno ostajući potpuno prazan. Tako je i sa autobiografskom knjigom 'Smrt je neprovjerena glasina'. Kao umjetnički proizvod ova je knjiga potpuni promašaj i to iz više uglova, a kao svjedočanstvo o vremenu ono je nepotrebno ili redundantno, melodramatični komad sa pucanjem i pevanjem,' (a bogami i plakanjem) ili što bi Macbeth rekao 'priča idiota, puna buke i bijesa koja ne znači ništa'. Avaj! Srce se čovjeku cijepa kada vidi vlasnika Palmi, medvjeda, lavova i i čitave filmske flore i faune kako o ljubavi filozofski snatri, o filozofiji folklorno, o politici lirski, o poznancima mahalski. Kako reče sam autor, trudio se da spoji trivijalno i uzvišeno iz čega je crpio svoju pismenost.

Naprotiv, Kusturica nije spojio trivijalno i uzvišeno (da bi to uspio potreban mu je elemenat parodije), već trivijalizirao uzvišeno i uzvisio trivijalno po čemu se samo dodatno sarajevizirao, jer to je uistinu specijalnost ovog grada. Dovoljno je samo da pogledate recimo koncertnu ponudu ovog grada, repertoare pozorišta, katastrofalnu situaciju u kojoj se nalaze kulturne institucije poput Zemaljskog muzeja pa da upoznate strategiju trivijaliziranja uzvišenog. Kako se, pak, uzvisuje trivijalno dovoljno je saznati samo ako prošetamo glavnim ulicama grada, pa gdje god da nam padne pogled ili se uho nasloni, postaće nam jasna situacija: divlja arhitektura, turbo-folk i pomirljiva doza letargije.

Veliki dio autobiografije zauzima autorovo odrastanje u Sarajevu, učenje uličnog morala na Gorici, njegovi prvi fudbalski koraci, prve ljubavi, upoznavanje s filmom u sarajevskoj Kinoteci, rađanje New primitives pokreta, itd. Sve stvari koje su već mitologizirane u 'Dolly Bellu', pa literarno ponavljanje ovaj put djeluje kao ponovno prežvakavanje odavno prežvakanih stvari. Nostalgija koju Kusturica stalno forsira jeste proizvođenje viška tzv. bolje prošlosti i njeno uskladištavanje u duh Jugoslavije, kao da se samo tu krije mogućnost realiziranja našeg identiteta. Ukratko, Kusturici kao i njegovim kolegama intelektualcima s ove i s one strane nedostaje dimenzija sadašnjosti i budućnosti, a da bi se moglo pričati o danas i sutra mora postojati moral i nekakav zalog odgovornosti, kojeg Kusturica i Sarajevo nemaju, pa nam tako prodaju za male pare već iskorištene priče o 'boljem jučer'. Dobro, nije Jugoslavija koju Kusturica opisuje rajska zemlja (tu je zloglasna UDBA koja pokušava da vrbuje mladog Kustu kao špijuna prije njegovog odlaska na studije filmske režije u Pragu, tu se spominju sukobi njegovog oca Murata sa Titovim režimom i njegovo prorokavanje da 'će nam taj konobar doći glave', tu je i sukob sa Umjetničkim vijećem 'Sutjeska-filma' povodom snimanja filma 'Otac na službenom putu', itd.) ali je autorova nesposobnost da odvoji bitno od nebitnog prosto zapanjujuća, pa tamo gdje treba da zauzme kritički stav, on sve lagano pretvori u kafansku pijanku i psovanje države, da, eto, vidimo kako je Kusturica kao pravi umjetnik uvijek bio protiv establishmenta, a kao pravi Sarajlija svoje je protivljenje izražavao psovački glasno u kafani.

Sukob pripada kategoriji uzvišenog, ali ga Kusta ipak zna trivijalizirati, pa tako dobijamo smjesu nekakvih kvazisukoba sa vlašću i infantilnih, neznalačkih stavova o politici i svijetu. Nećemo ovdje spominjati favoriziranje Staljina nasuprot Tita od strane Murata Kusturice. Nećemo spominjati staljinizam i fašizam kao dva najveća zla modernog doba (mora da su desetine milona Staljinovih žrtava samo 'neprovjerene glasine'). Zadržimo se na biseru sarajevsko-kafanskog pogleda na svijet proizašlog iz usta Kustinog oca Murata: 'To je čisto islamsko viđenje stvari, kod vas je sve sudbina. Da nije taj Tito neki svetac ili tako nešto?' Eto, Kusturice uspijevaju spojiti islam i svece?! Zašto ne bi pravili i istorijske greške. Nisu ljudi znali, oprostimo im...

Zaista prava je sreća da postoje 'Dolly Bell' i 'Otac...' da Kustu ipak spasu od njega samog. Dakle, što se tiče morala, a njega Kusturica definiše u skladu sa opaskom užičkog seljaka - da je moral ono što se mora, moramo reći: Hvala Kusta, nisi morao! S druge strane, Kusturica baš i nije Pasternak da nas može literarno omađijati. Prije bi se reklo da je on srednjoškolac za kojeg bi nastavnica srpsko-hrvatskog mogla reći: ovaj mali, zna da piše! Zna lijepo da sastavi složenu rečenicu, a sadržaj je svakako primjeren srednjoškolcu: 'I ljubav se, valjda, gradi u mističnim pauzama između govora, između snova, ljubav narasta uz osjećanje koje prate zbirovi radnji koje čovjek obavlja, nikada ne odgonetajući konačnu i odgovor na pitanje šta je najznačajniji sastojak ljubavne veze'. Ne zna se šta mu bolje ide: lirika ili politika! No kako raspad Jugoslavije doživljava svoju kulminaciju, tako i govor o politici postaje važniji od lirike. A o politici treba da govori, što reče užički seljak, samo onaj koji mora, ako hoće da sačuva svoj obraz. Kusturica, bojim se da nije morao, jer njegov obraz nije dolazio u pitanje, ali eto, htio je...

Pred snimanje filma 'Arizona Dream' Johnny Depp dolazi u Sarajevo. To je upravo vrijeme kada traju završne pripreme za krvavi rat koji će usijediti. Kako Kusturica vidi taj rat? On primjećuje govor mržnje u  muslimanskom listu Vox koji Andrića nabija na pero, također vidi i muslimanske švercere oružjem koji se spremaju za rat sa daleko nadmoćnijom JNA, stotine hiljada muslimana koji se skupljaju na mitingu u Foči i mašu sabljama, ali drugoj, možda čak i trećoj strani, redatelj ne posvećuje ni retka. To uistinu nema nikave veze s moralom, već prije svega sa Kustinom estetikom, jer se on ovdje pokazuje kao istinski loš redatelj tj. tvorac cjeline koji vidi samo mali dio krvavog spektakla, dok cjelina visi s one strane kadra. Tu je Kusta identičan sa svojom sarajevskom intelektualnom rajom, koja je svoje stavove izgrađivala percipirajući početak rata na isti jednostran način.

Zato mi je potpuno redundantno baviti se istorijom Kustinog odnosa sa Miloševićem, pošto tu uistinu trebamo pustiti redatelja da nešto kaže. U zadnjem poglavlju Emir vodi razgovor sa svojom majkom Senkom.

- Nemoj da me zamajavaš čiji si ti čovjek? Komšinica vele 'Tvoj Emir je, nema sumnje, Miloševićev čovjek', jel to tačno?
- Hoćeš da budem iskren?
- Hoću, naravno!
- Tako bi volio. Moja Senka, da mogu da obradujem i tebe, ali i sebe, pa da kažem: jesam! Kada je došao na vlast ja sam pogrešno odredio stranu svijeta.
- Kako - pita majka?
- Zajeb'o se, pošto sam se upleo u priču o pravdi, a stvar je bila u tome što je tada Zapad počeo da se širi na Istok, što, opet i nije bila neka novina, pošto se Istok nikada nije širio na Zapad.

Ok, kaje se redatelj Emir Kusturica. Pogriješio je u procjeni. I zato bi glupo bilo svrstavati ga u grupu izdajnika, pošto je on uvijek ostao dosljedan, pravi Sarajlija sa gomilom katastrofalnih političkih procjena, sa sepetom mistifikacija tzv. ulične etike, sa sklonošću ka jednostranom gledanju na stvari i progonima svakog oblika pluralističkog mišljenja i dijaloga, sa nostalgičnim kičerajem... Kusturica se svojom 'autobiografijom duše' vratio u postdolibelovsko Sarajevo, koje liči na smišljenu destrukciju svih tragova našeg omiljenog filma, kao što je i sam redatelj postao loša imitacija jedne polovine samog sebe, ne one genijalne redateljske, već upravo one na koju liče sve Sarajlije: mahalsko-kafanske!

(DEPO)