Kolumnista DEPO Portala podsjeća na tekst koji je prije četiri godine objavio u Oslobođenju, a u kome je pisao o tome "koliko postajemo Bosanci i Hercegovci kamenog srca, prazne duše". Neposredan povod za ovaj tekst tada je bilo svirepo ubistvo sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića.

Danas ga objavljujemo povodom još jedne godišnjice i činjenice da njihove ubice ni do danas nisu potvrđene, pronađene, procesuirane i osuđene...  

Još jedno besmisleno obaranje Guinnessova knjiga rekorda već je palo u zaborav. Uzalud je desetine kuhara ispeklo na hiljade palačinki da bi nadmašili dosadašnje šampione iz Rusije. Veliki kulinarski događaj na platou Skenderije nije dospio u internacionalne medije veličajući sjaj Sarajeva.

Ime glavnog grada BiH u petak, 26. oktobra, dominiralo je regionom i šire zbog strašnog zločina, zbog hladnokrvnog ubistva dva policajca na dužnosti. Rafali u čuvare zakone bili su pucnji u sviju nas. Kriminalci, organizirani u mafijaške skupine, pokazali su još jednom, ovaj put na najgrublji način, kako im niko ništa ne može. Kada su tako mogli bezosjećajno presuditi pripadnicima MUP-a, sa jezom možemo pomisliti koliko tek cijene živote nas običnih građana.

I, baš zato, u danu kada se Sarajevo potreslo od zločina najteže vrste, kada su svi normalni ljudi zastali u strahu i saosjećanju sa ubijenim policajcima i njihovim porodicama, prijateljima, kolegama, na Skenderiji se sve pušilo. Uz razdragane osmijehe i muziku pokušavao se oboriti rekord u pečenju palačinki.

Poslije gotovo osam sati neumornog rada sa tavama ponosno je objavljeno da je zgotovljeno 12.874 palačinki, što je bilo dovoljno da se bude bolji od dosadašnjih rekordera. Ali, to nije sve.

Zaneseni kuhari tvrdog srca kao da nisu čuli niti osjetili što se događa po Sarajevu, nastavili su s pečenjem i zaustavili se na preko 14.000 palačinki. Malo je reći da ovo degutanto takmičenje, koje je primjereno sretnim, organiziranim zemljama, nije zasmetalo bar oraganizatorima Sajma turizma, ako već kuhari od pucketanja vatre i plamena nisu mogli čuti vijesti o kojima bruji grad.

Znam, neki će reći pa to je bila već najavljena manifestacija. Okupili su se majstori kuhinja, pripremljeno je brašno, voda i svi sastojci potrebni za palačinke. Ali, ima nešto važnije od bilo čega. Ljudski životi! Ako su oni oduzeti na ovako strašan način, ako je troje djece ostalo bez oca, majke bez sinova, supruge bez muževa, sestre bez braće, zar to nije dostojno najdubljeg emotivnog saučestovanja?!

Ovo sa feštom od palačinki, koja se slavila u jednom od najtužnijih dana Sarajeva, samo je još jedan dokaz koliko smo oguglali na tuđe nesreće.

Koliko postajemo Bosanci i Hercegovci kamenog srca, prazne duše.

Pokazuje to i naš odnos prema izbjegličkoj drami na granici kod Velike Kladuše. Čak i policijski zvaničnici, koji danas oplakuju svoje poginule kolege, dok govore o migrantima, to deklamuju kao da spominju terete koje treba premjestiti s jednog na drugo mjesto.

Ako bi iko trebao razumjeti te što se sada pokrivaju golim nebom nadomak hrvatske granice, to bi trebali mi. Kada sam u teškim godinama kraja dvadesetog stoljeća stigao u hladnu, vjetrovitu, nisku zemlju, bilo mi je gotovo neugodno od ljubaznosti i suza kojim su nas dočekivali. Tek ovdje shvatio sam koliko smo otupjeli od užasa rata. Bili smo lutalice ugaslih emocija. Polagano, iz godine u godinu, ponovo smo postajali ljudi.

Na žalost, danas usamljena i šutljiva manjina koja sa strane gleda šta se događa s novim putnicima na našim protutnjalim paklenim izbjegličkim stazama. Od merhametli Bosanaca i Hercegovaca pretvaramo se u sadašnje zapadnjake novih, grubih lica. Ne uzbuđuju nas više sudbine i smrt stotine hiljada onih što pokušavaju da se dohvate obala italijanskog ostrva Lampeduza, ili da se probiju do granica najrazvijenijih država Starog kontinenta.

... A, kako je opet krenulo, više nam neće pomoći ni ono – samo da rata ne bude.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)