Izvor: Analiziraj.ba

Piše: Ozren Kebo

Da se na samom početku ovog zapisa razumijemo: propuh je realna opasnost i para normalni strah od njega važna je činjenica ovdašnjih identiteta. Likovi koje hoće da nam ga ogade zapravo udaraju na ono što nam je najsvetije. Na lokalno podozrenje spram provjetravanja i svježeg zraka. Ali iskreni patrioti i domoljubi to nikada neće dozvoliti, nama je sa strahom od propuha dobro već stoljećima i nizašta ga ne bismo mijenjali.

Poznati Sarajlija Tim Clancy u jednom je davnom intervjuu s neporecivom dozom simpatije govorio o komšinicama, divnim sarajevskim nanama koje ga godinama bez vidljivijeg uspjeha upozoravaju da se čuva propuha i da ne izlazi iz kuće mokre kose. Mokra kosa, eto još jedne koherentne povijesne navike koju treba konzervirati kao nacionalno blago. Kad se ono zaratilo pa je mnoga nesretna duša morala iz Sarajeva zdimiti u bijeli svijet, najimpresivnija stilska figura koju su otamo u pismima odaslali bila je direktan udar na bosanski identitet. Kao, znate li vi da Parižanke usred hladnog, kišnog oktobra na posao idu mokre kose, u sandalicama i bez čarapa? I ništa im.

Ova arhetipska slika postala je ideološki kontrapunkt našem ultimativnom poštovanju propuha i legendama o strašnim smrtima zbog neosušene kose. Njen argumentacijski sustav počiva na ideji da su strahovi od propuha i izlaska drito nakon kupanja, ako ne imaginarni, onda bar preuveličani i oslikavaju naš primitivizam.

Znate li vi da Parižanke usred hladnog, kišnog oktobra na posao idu mokre kose, u sandalicama i bez čarapa? I ništa im

Čemu se s ovog mjesta energično protivimo. Ko kaže da si zatucan samo zato što vjeruješ u propuh?! To su podmetanja onih koji se protiv naših stereotipa bore tuđim predrasudama. Kao valjanu protivargumentaciju ovdje ćemo podastrijeti primjer prosječnog savremenog Bosanca. Dakle, kod nas na svakom koraku možete nabasati na moderne, obrazovane, trendi ljude: deklarirane nudiste, vatrene vegetarijance i militantne prijatelje životinja, ostarjele hipike koji i dan-danas slave travu i pivu, liberale koji zagovaraju sve poznate seksualne slobode, odobravaju i prakticiraju svaki razvrat, zajebaju se s patriotizmom makar koliko i s nacionalizmom… Dakle, liberalni smo kao da živimo usred tog respektabilnog Pariza, ali svi zajedno duboko vjerujemo u propuh i nikad ne izlazimo iz kuće dva sata nakon pranja kose.

I šta ćemo sada? Propuh je kolektivna svetinja, podjedanko mistificirana u Sarajevu i Mostaru, istovjetno ljubljena u Bijeljini i Čitluku. Propuh je naš nacionalni simbol, nešto kao ćevap,  burek, Gospa, Stari most, ili rat. Ako je kenjac čisto hercegovački simbol, a međed isključivo bosanska dragocjenost, e propuh nam je zajednički. On je onaj integrativni fundament zbog kojeg zaboravljamo sve razlike i mržnje. A ruganje propuhu složno definiramo kao đavolju rabotu.

Ko god ne vjeruje u ovo što je ovdje napisano, evo mu nepogrešivog testa, koji će u hipu razriješiti nesporazum: operite kosu, sad u oktobru, pa uđite tako neosušeni i raspareni u tramvaj. I stanite pored otvorenog prozora. Znate šta će se desiti? Istog dana završit ćete u paklu zdravstvenog sistema Bosne i Hercegovine, a veće kletve i goreg usuda ni dušman vam ne bi poželio. Vi koji tamo završite, ostavite svaku nadu. Hatma vam je.

Propuh je kolektivna svetinja, podjedanko mistificirana u Sarajevu i Mostaru, istovjetno ljubljena u Bijeljini i Čitluku. Propuh je naš nacionalni simbol, nešto kao ćevap,  burek, Gospa, Stari most, ili rat

Čim uđemo u EU, propuh treba zaštititi, da nam ga ne bi ćapili Hrvati, kao što su prisvojili bosanskog tornjaka, ili Slovenci, koji su sad ponosni vlasnici ćevapa. (Kako bi bilo da mi patentiramo dalmatinski pršut? Ili makar Gorenje perilice?) Vjerovanje u propuh nije pitanje lokalne zatucanosti, ni balkanskog bajanja, niti je ogledni primjer medicinskog sujevjerja. Ono nije ni egzistencijalna marginalija koju treba preskočiti usljed pritiska važnijih tema. Vjerovanje u propuh kamen je temeljac našeg postojanja. Sutorinu damo, propuh ne damo. Propuh je organski dio ovog divnog mentaliteta, koji je baš takav – divan i neponovljiv – i zbog mana i zbog kvaliteta.

Ako ste pažljivo čitali ovaj traktat o jednom od najljepših narodnih običaja Bosne i Hercegovine (ustvari, dva, jer propuh i mokra kosa imaju sličnu genezu, ali nisu iz istog herbarija kolektivnih trauma), onda ćete shvatiti da je propuh možda i najbitniji element lokalnog samopoštovanja. Negdje duboko u sebi mi smo ponosni na visoke standarde klasifikacije iz oblasti strujanja vazduha (propuh u javnom prevozu, pa propuh kući, pa u čekaonici, pa između visokih zgrada, izazvan mikroklimatskim izmjenama u strukturi have, pa propuh u Golfu dvojci kad popuste dihtunzi…).

Ovdje su u posljednjih sedam decenija prohujale razne modernizacije (struja, vodovod, kanalizacija, asfalt, obrazovanje, internet), ali nijedna nije mogla da naudi propuhu. Ta veličanstvena pobjeda postignuta je snagom same ideje, vjerom u plemensku činjenicu kojoj nauka ne može ništa. Je li sad treba da nabrajamo stotine i tisuće Bosanaca i Hercegovaca, dokazano hrabrih, koji su osvajali osamtisućnjake, u tenama nasrtali na tenkove, spasavali pse i mačke iz nabujalih rijeka, bili žiranti najboljim prijateljima, hvatali zmije golim rukama, gledali smrti u oči tako ležerno i neambiciozno kao da gledaju kakav aktuelni reality show, izlazili uredno na izbore…? Dakle, imaju crno na bijelo da su ludo hrabri; ali propuha se i dalje bespogovorno plaše.

Ovdje u propuh vjerujemo kolektivno, povijesno i zemljopisno, imamo duboke parareligijske razloge za to, a svetinje se ne propituje niti se u njih dira

Pa da onda ovu odbranu privedemo kraju: svaki put kada neka Parižanka izađe mokre kose i stane pred otvoren prozor u javnom prevozu, ovamo umre jedan Bosanac. Ili se makar prehladi neki Hercegovac. Propuh je podmukao i politički nekorektan neprijatelj, istinska, a ne umišljena opasnost, utuvite to u glavu i prestanite nas više terorizirati idejom da takvo što ne postoji. Ovdje u propuh vjerujemo kolektivno, povijesno i zemljopisno, imamo duboke parareligijske razloge za to, a svetinje se ne propituje niti se u njih dira.

(Analiziraj.ba/DEPO PORTAL/ad)