Da je Christiana Schmidta vratiti u vrijeme prije parlamentarnih izbora, i da je znao što ga nakon njih čeka, pitanje je bi li za nametanje amandmana na Ustav Federacije pri zdravoj pameti uopće bio spreman. Jer, nakon njegove odluke nije bilo dana a da ga se ne pljuje – i sa domaćih i s evropskih adresa, čak i iz vlastite mu, zemlje kojoj poziciju Visokog predstavnika može zahvaliti. Pred zgradom OHR-a je, evo, zakazan novi prosvjed s porukom Schmidtu da nametnute amandmane povuče ili BiH zauvijek napusti. Ili, a sličnih dogodovština imate do mile volje, dok ovaj tekst nastaje na jednom od medija čujem čak i Schmidtovo povezivanje s njemačkim nacionalsocijalizmom.

Daleko od toga da snažan povod silnim osudama nije dao i sam Visoki predstavnik. O tome sam, uostalom, tek koji dan nakon odluke o nametanju Schmidtovih amandmana i sam pisao. Izvršenom ustavnom intervencijom, recimo, nije eliminirana nego dodatno pojačana postojeća diskriminacija građana. Ignorirana je, potom, daytonska odredba da se kao baza za demografske izračune koriste popisi iz 1991. godine do potpune realizacije Aneksa 7 – a što je još gore, malo su, i sam Bog zna po kojoj logici, kao baza korišteni popisi iz 2013., a malo oni iz neposrednog predratnog vremena. Na koncu, što mu se prigovara i ovdje i u bijelu svijetu, odluka donesena nakon parlamentarnih izbora se primjenjuje retroaktivno, na rezultate izbora organizirane i realizirane po sasvim drugim pravilima.

Istina je, međutim, da u Schmidtovim amandmanima ima i puno pozitivnog – a i o tome sam nakon njihova nametanja detaljno zborio – od zadržavanja ustavnog prava svakog kantona da u Domu naroda Federacije ima osigurano najmanje jedno mjesto za pripadnike triju konstitutivnih naroda, po nametnutim amandmanima i Ostalih, ako su isti birani u kantonalnu skupštinu, preko reduciranja ovlasti Doma naroda isključivo na pitanja koja su Ustavom definirana kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, do onemogućavanja opstrukcija u izboru predsjednika i dopredsjednika Federacije i formiranju drugih organa izvršne vlasti,  popunjavanja Ustavnoga suda itd.

Jedno vrijeme su nas uvjeravali, i dobar dio svijeta je, ako je po onome što mediji posreduju suditi, u to počeo i vjerovati, da su ugroženi isključivo Bošnjaci. A onda nam zadnjih dana neki drugi pojasniše da to nema veze s istinom – i da su Schmidtovim amandmanima ugroženi jedino Hrvati

O toj, dakle pozitivnoj strani Schmidtove odluke se u javnosti ne čuje gotovo pa ništa. Ali, zato je svakodnevna paljba po Visokom predstavniku zbog famozne nacionalne ugroženosti koju su izazvale intervencije u Ustav Federacije. Jedno vrijeme su nas uvjeravali, i dobar dio svijeta je, ako je po onome što mediji posreduju suditi, u to počeo i vjerovati, da su ugroženi isključivo Bošnjaci. A onda nam zadnjih dana neki drugi pojasniše da to nema veze s istinom – i da su Schmidtovim amandmanima ugroženi jedino Hrvati. Tobože, amandmanima na Ustav Federacije je dan „ogroman paket moći u ruke bošnjačke politike“ budući da zahvaljujući njima bošnjačka politička klasa može „diktirati i blokirati sve procese u Federaciji“.

Ništa novog u tome da nacionalisti sve, pa i Schmidtove amandmane, koriste za tjeranje vode na vlastiti, mlin nacionalne ugroženosti kako je oni sami tumače – i potrebe za promjenama koje će, k'o biva, njihovom narodu omogućiti ravnopravnost s drugima. A razlog tome, da se razumijemo, nije ni narod, ni stanje ugroženosti u koje je navodno gurnut. Sasvim suprotno, galama o nacionalnoj ugroženosti je i najdjelotvorniji paravan i najefikasniji instrument kojim se iz fokusa pažnje obična svijeta potiskuje ono što je istinska rak-rana bosanskohercegovačke države i društva – nepotizam, kriminal i korupcija s naglašeno političkim predznakom.

Problem je, međutim, što u svoju matricu, u priču o „nacionalnoj ugroženosti“ etnonacionalisti sve intenzivnije uspijevaju uvlačiti i građanske političke filozofije. Odnos prema Schmidtovim amandmanima, uostalom, u prilog tome dosta zorno svjedoči. A to, pošteno govoreći, nije dobar znak. Jer, time i same postaju suučesnici skretanja pažnje s pitanja koja kod etnonacionalističkih bratija izazivaju i mučninu i nesanicu, pitanja kriminala i korupcije posebice.

Galama o nacionalnoj ugroženosti je i najdjelotvorniji paravan i najefikasniji instrument kojim se iz fokusa pažnje obična svijeta potiskuje ono što je istinska rak-rana bosanskohercegovačke države i društva – nepotizam, kriminal i korupcija s naglašeno političkim predznakom

Drugim riječima, na nacionalističko tamburanje o neravnopravnosti i nacionalnoj ugroženosti građanske političke partije – SDP, DF, Naša stranka i ine – morale bi uzvraćati svakodnevnim javnim demaskiranjem lopovluka u režiji „boraca za nacionalna prava“, lopovluka koji je BiH i njezine ljude vratio desetljećima, ako ne i čitavo stoljeće unazad. Jer, kad se njega skine s dnevnog reda – a skinut će ga se slanjem etnokriminalaca u zatvore, a ideologija koje su im kriminal omogućavale u ropotarnicu historije.

I ne samo to. Svoju participaciju u vlasti partije građanske provenijencije bi morale temeljiti na programskim dokumentima koji uključuju do u detalje razrađene forme intenzivne borbe protiv kriminala i korupcije. A njih ne može biti bez radikalnih zahvata, u institucijama sistemske represije posebice. Ništa vam, hoću reći, specijalno pomoći neće i najbolji zakoni ako su vam tužiteljstvo, policija i sudovi krcati nemoralnih, podobnih i korumpiranih.

Kako se takvih osloboditi? O tome možete zboriti što vam volja – i pozivajući se na kojekakve vrijednosti i stečevine dakako. No, način je samo jedan. Carski rez u najbukvalnijem značenju te riječi. Uklanjanje, dakle, kancerogenog tkiva koje je u funkciji sistemske zaštite kriminalaca, narod bi rekao lupeža svih boja – među njima i onih koji se ubiše „braneći“ Bošnjake, Srbe i Hrvate – i gradnja potpuno nove policijsko-pravosudne infrastrukture, sastavljene od ljudi koje krasi i elementarno ljudsko poštenje i profesionalna etika i ljubav prema vlastitoj državi. 

To, dakako, nije ni jednostavan ni lagan posao. Naprotiv. Kriminalci, infiltrirani u političke i državne strukture su se pobrinuli za vlastitu zaštitu. Kao što su društvenu imovinu zakonom preveli u državnu, a potom bezkrupulozno opljačkali bogatstvo koje su generacije stvarale, tako su zakonima zaštitili i vlastite pozicije. I sutra su ih, pozivom čak i na temeljna građanska i ljudska prava, spremni braniti i pred domaćim i pred međunarodnim sudovima.

Na nacionalističko tamburanje o neravnopravnosti i nacionalnoj ugroženosti građanske političke partije – SDP, DF, Naša stranka i ine – morale bi uzvraćati svakodnevnim javnim demaskiranjem lopovluka u režiji „boraca za nacionalna prava“

Ali, to ne smije biti razlog odustajanju. Dapače. Jer, kancerogeno tkivo je moguće odstraniti samo kirurškim rezovima. Kako će to netko, oni koji će takve zahvate osjetiti na vlastitim plećima prije svega, krstiti – državnim udarom, revolucijom, nečim trećim – potpuno je nevažno.

Prema tome, najmanje što je građanskim političkim filozofijama potrebno je guranje u kola etnonacionalističkih izuma kako produžiti vijek vlastita političkog trajanja. A priključivanje halabukama o nacionalnoj ugroženosti jednih, drugih, trećih znači upravo to. Iako, stvarnost je poprilično drugačija. Bosanskohercegovačka rak-rana nije u neravnopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata nego, naprotiv, u nepotizmu, kriminalu i korupciji koje su odnjegovali i pozivom na zbijanje nacionalnih redova brane „borci za hrvatsku, srpsku i bošnjačku nacionalnu stvar“.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)