STRAŠNA SVJEDOČENJA PORODILJA U BIH

Blijeda, dezorjentisana, oblivena znojem... a beba je već bila mrtva: Bh. porodilišta 'mjesto straha, klanica i mrtvačnica'

Hronika 01.10.22, 12:22h

Blijeda, dezorjentisana, oblivena znojem... a beba je već bila mrtva: Bh. porodilišta 'mjesto straha, klanica i mrtvačnica'
Posebno zabrinjavajuće u ovoj priči je što se odgovornost medicinskog osoblja zbog nastale traume tokom poroda, čak i tragedije kojom porod ishodi – gotovo nikada ne utvrđuje. Još manje je slučajeva u kojima se utvrđuje odgovornost za korupciju

 


Izvor: N1
Piše: Mladen Vujinović
(analiza je objavljena i u austrijskom listu
Kosmo)


Milion eura godišnje bijeli mantili u Bosni i Hercegovini dobiju kako bi obavili siguran porod. U zemlji koja se još nije oporavila od rata početkom 90-ih godina prošlog vijeka korupcija cvijeta. Najizraženija je u zdravstvu, a najočiglednija i najbolnija u porodilištima.


Najbolji partneri su joj u najvećoj mjeri, nemar i nemoć. Svaka porodilja u prosjeku, treba da izdvoji oko 70 eura kako bi počastila medicinsko osoblje u nastojanju da se spase traume i nehumanog odnosa medicinskog osoblja kojem u trenutku poroda povjerava sopstveni i život svog potomstva!


Strah od odmazde


Ovaj problem u zemlji svojevrsni je tabu o kojem se uglavnom zna, ali o njemu se rijetko javno govori – u najvećoj mjeri zbog straha od odmazde. Porodilje najčešće o ovome ćute u tolikoj mjeri da ni brojni partneri nisu upoznati sa stravičnim uslovima u kojima je njihovo dijete došlo na svijet.


Posebno zabrinjavajuće u ovoj priči je što se odgovornost medicinskog osoblja zbog nastale traume tokom poroda, čak i tragedije kojom porod ishodi – gotovo nikada ne utvrđuje. Još manje je slučajeva u kojima se utvrđuje odgovornost za korupciju.


Fokus javnosti na uslove u kojima se obavlja porođaj u Bosni i Hercegovini skrenuo je slučaj iz Bihaća, grada na sjeverozapadu zemlje. U porodilištu Kantonalne bolnice doktor Irfan Ljubijankić, 17. marta ove godine u ranim jutarnjim časovima dogodila se tragedija o kojoj su pisali svi mediji u zemlji i regionu. Iza zatvorenih vrata porođajne sale, pod još ne utvrđenim okolnostima, preminula je 25-godišnja porodilja Azra Bećirspahić i njena tek rođena beba Merjem. Iako je istraga odmah otvorena u sklopu koje je izvršena i obdukcija, rezultati ovog procesa javnosti do danas nisu poznati. Ono što javnost zna jesu detalji koje iznosi porodica. U otpusnom pismu stajalo je da je Azra iskrvarila na porodu, ali se razlozi zbog kojih je do krvarenja došlo ne navode.


Smrti Azre i Merjem pokrenule lavinu


Anel Bećirspahić otac preminule Merjem i suprug preminule Azre govori o ovoj tragediji. Navodi nam i detalje iz otpusnog pisma u kojem stoji da je porodilja tokom porođaja 17. marta u 00:20 osjetila slabost u grudnom košu, izmaglicu pred očima. Konstatuje se kako je porodilja deset minuta poslije bila u još lošijem stanju – blijeda, oblivena hladnim, ljepljivim znojem, dezorjentisana, ali komunikativna na kiseoničkoj podršci i sa umanjenim krvnim pritiskom – bez krvarenja iz reproduktivnih organa. Ljekari su u tim trenucima porodilju premjestili u operativnu salu sumnjajući na plućnu emboliju i trudnički šok. Ubrzo su uspjeli da porode posteljicu, a dok su čekali na oporavak porodilje u 1:37 njeno srce je prestalo da kuca. To je bio trenutak u kojem su otkrili šta se dešava sa porodiljom, priča nam Anel, koji tvrdi da je tada potpuno zanemarena Merjem koja je tokom poroda već preminula i koja je uz vakuum iz majčine utrobe izvučena u 00:15, nakon čega je odmah prebačena na odjel neonatologije na kojem je pokušana reanimacija koja nije bila uspješna.


Uklanjanje slezene na oslabljenoj Azri rađeno je tek u 2:20, a završeno u 4:30 nakon čega je porodilja premještena u šok sobu u kojoj je i preminula 17. marta u 7:21.


Ovi detalji iz otpusnog pisma od izuzetne su važnosti i mogu uputiti na način ophođenja medicinskog osoblja u trenucima poroda i uopšte o njihovom odnosu prema porodilji.


Anel, s druge strane, tvrdi kako se informacije koje je dobio od medicinskog osoblja bitno razlikuju od onih koje se navode u otpusnom pismu.


„Kad sam došao u bolnicu, nisam dobijao informacije ni od koga gdje su mi supruga i dijete, dok se doktor Sabahudin Komić nije pojavio i on mi je rekao da je po dolasku u smjenu saznao da su beba i porodilja preminule. To je za mene značio kraj života. U tom trenutku sam krenuo da skočim kroz prozor, ali me od tog nauma odvratila slika oca kojeg sam vidio kako trči prema meni. Nakon prvobitnog šoka u kojem sam se našao, počeo sam tražiti odgovore i odgovorne“, prisjetio se Anel bolnog trenutka.


Sa medicinskim osobljem razgovarao je satima, a njihova obrazloženja, tvrdi, upamtio je jako dobro i nisu bila slična otpusnom pismu u kojem nisu stajali detalji o operaciji uklanjanja slezene, zbog čega je porodica tražila novo otpusno pismo. Tek izvršena obdukcija je, kaže Anel, utvrdila da je na porodu došlo do prsnuća slezene, te da je zbog unutrašnjeg krvarenja došlo do smrti bebe. Unutrašnje krvarenje, kaže Anel, ljekari u Kantonalnoj bolnici Bihać nisu registrovali.


O okolnostima koje su dovele do tragičnog ishoda poroda iz Kantonalne bolnice Bihać nisu htjeli da govore, a uputili su nas na nadležni organ gonjenja – Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona iz kojeg, na naš upit, nikada nismo dobili nikakav odgovor. Odgovor o toku istrage koja se vodi nikada nije dobio ni Anel.


“Stiskanje trbuha trudnicama i psovke”


Ova priča u Bosni i Hercegovini pokrenula je lavinu, ali ona nije potrajala dovoljno dugo da prisili na reakciju. U Bihaću je, zbog smrti Azre i Merjem, 26. marta održan protest na kojem su čitana brojna anonimna svjedočenja porodilja koje su govorile o arogantnom i bahatom ponašanju medicinskog osoblja koje prisilno izaziva i podstiče porod, stišće trbuhe trudnicama koje psuje i kojima upućuje pogrdne riječi u namjeri da ubrzaju proces poroda i što prije završi posao.


Jedan od organizatora tog protesta bilo je Udruženje građana Oštra nula iz Banjaluke. Milica Pralica, predsjednica tog udruženja, kaže kako su se pitanjem reproduktivnih prava žena prvi put bavili 2015. godine.


„Osim verbalnog i fizičkog nasilja koje žene doživljavaju u porodilištima, korupcije tu su i loši higijenski uslovi – neuslovni toaleti i tuševi bez tople vode prepuni žohara i drugih gmizavaca, crvi u hrani i nedovoljno nutritivno hranljivi obroci – jedna porodilja je izborjala 17 makarona sa pavlakom za obrok, krvava posteljina, jedna izdajalica za mlijeko koju bez sredstva za dezinfekciju koristi više žena za izmuzavanje mlijeka, slučajevi sepse, jer se ženama se ne daje sredstvo za dezinfekciju rane, pa ga one krijumčare i slično“, kaže Milica.


Na pitanje šta smatra ključnim problemom u porodilištima u Bosni i Hercegovini – nehuman odnos ili korupcija, kaže, nije moguće jednostavno odgovoriti, jer je riječ o uzročno posljedičnoj vezi. S jedne strane, tvrdi, sistem jeste odgovoran, jer nije popravio loše uslove u porodilištima, niti je kaznio neodgovorno medicinsko osoblje, s druge strane naglašava – mnogi građani nesvjesno traže vezu za svoju partnerku, sestru ili kćerku koja odlazi na porod nastojeći da tako osigura doktora koji će „brinuti“ o njoj.


„Željeli smo da ohrabrimo sve žene u Bosni i Hercegovini da progovore o svom iskustvu poroda i time prekinu šutnju o nasilju, korupciji i lošim uslovima u porodilištima, a koje su doživjele od strane medicinskog osoblja, jer smatramo da porodilišta trebaju biti prijatelji majki i beba, a ne mjesto straha, klanica i mrtvačnica. Iz tog razloga smo kreirali anketu “Sloboda rađanju!” i prikupili 1130 svjedočanstava žena iz čitave zemlje. Nije bilo nimalo ugodno čitati ova iskustva, neka od njih vam doslovno lede krv u žilama i čisti su horor“, kaže Milica ističući da je svega nekoliko svjedočanstava bilo pozitivno.


Izgubila blizance


Izrazito negativno bilo je iskustvo Mirele Crnović koja živi u Bihaću. U blizanačkoj trudnoći izgubila je obje bebe. Prvu odmah na početku trudnoće, dugu u 10. nedjelji, kada ju je probudilo krvarenje i jak bol. Odnos medicinskog osoblja koje ju je primilo, dalo joj lijek za smirenje i pustilo je da čeka u ambulanti uz obrazloženje da od ploda nema ništa, opisuje kao nečovječan. Uz konstantno krvarenje čekala je najmanje sat vremena bez stalnog nadzora medicinskog osoblja koje joj se smijalo kada je tražila injekcije za ublažavanje bola. Kada je ušla u porodilište, kaže, doktoru se pokušala izviniti zbog obilnog krvarenja, a on joj je, tvrdi, odgovorio samo sa: „Šta je, hajmo, hoćeš-nećeš“.


„Ja sam od straha zaplakala, jer ne znam šta slijedi. Nikakve medikamente nisam dobila, popela sam se na sto, a kiretažu mi je uradila doktorka koja je u tom trenutku bila na specijalizaciji. Njen stariji kolega sve je gledao naslonjen na radijator pitajući me vidim li koliko krvarim? U tom trenutku počinje strava, bol koji zna samo žena koja je isto prošla, on se ne može opisati. Samo ću reći da su sestri koja mi je držala noge nokti ostali urezani na leđima. Na moje vrištanje i molbe da prestanu doktorka koja je radila kiretažu samo je odgovorila sa pitanjem – šta sam čekala do sada. Kada je sve završilo dovezli su pokretni krevet na koji su me prebacili uz naredbu doktora da tu ostanem još pola sata i da potom idem kući“, prisjeća se Mirela preživljenog užasa.


Utvrđivanje odgovornosti medicinskog osoblja zbog preživljene traume nije tražila. Za razliku od nje Jovana Kisin Zagajac iz Banjaluke pisala je prigovore Univerzitetskom-kliničkom centru Republike Srpske, na kojem se porodila. Tražila je odgovornost ljekara i medicinskog osoblja, ali su oni sve porekli navodeći u odgovoru, kako kaže, priču koja se nije desila, a koju su potvrdili i ljekar i babica. Ova žena, inače pravnica u gradu na Vrbasu, na porodu kraj sebe nije imala nikog. Zbog toga bi pokretanje sudskog procesa bilo pucanj u prazno, jer nije imala svjedoke za traumu koju je preživjela.


Problemi po ovu porodilju počeli su odmah po dolasku u porodilište. Trudnoća je uredno vođena u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, a Jovana je tokom trudnoće prošla kroz školicu za trudnice, kako bi svog Vuka donijela na svijet uz minimalnu bol.


„Pri samom dolasku u prijemnu ambulantu doktor koji me pregledao bio je vrlo nagao i grub. Nisam očekivala toliki intenzitet bola pri običnom pregledu pa sam se nehotično cimnula, na šta je zagalamio i rekao da se ne smijem pomjerati. Nakon toga, odbili su me sa zahtjevom za epidural, iako sam to prethodno ugovorila sa anesteziologom, i uslijedila je jedna neprijatna priča kako epidural ne valja, kako mogu ostati nepokretna, kako on produžava čin poroda, kako mi to ne treba. Međutim, ja nisam željela odustati od svog zahtjeva, pa sam uzela telefon i sama pozvala anesteziologa. Druga neprijatnost koju sam doživjela jeste da mi je babica zabranila da koristim tehnike disanja kojim sam olakšavala kontrakcijske bolove smatrajući da su to „moderne gluposti“, prisjeća se Jovana koja kaže kako je po dolasku anesteziologa riješena bola, ali da su novi problemi uslijedili kada je beba odlučila da izađe. Njene pozive za pregled medicinsko osoblje je ignorisalo u više navrata.


Nastavak teksta čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad/Foto:Arhiv)

BLIN
KOMENTARI