U subotu, 24. septembra, bio je mom drugu i generaciji Ismetu Mimi Bešliću 72. rođendan. Sigurno ga je slavio u nekom norveškom fjordu da bi sutradan mogao nizati one svoje čuvene basne sa udicom.

I ne znam zašto, ali uvijek sam volio slušati ribarske priče. Posebno kada su mi uzbuđenim pokretima pokušavali predstaviti veličinu plijena. U zanosu, neki su širili ruke kao da su bili u lovu na ajkule, zaboravljajući da su udicu zabacivali po mutnim valovima rijeke Bosne.

Takvim pričama u godinama predratnim zabavljao me, tačnije nasmijavao, i moj drug Ismet Mimo Bešlić. Naravno, nikada mu nisam rekao da ne kužim u čemu je fol - stajati satima ukopan na jednom mjestu. Usamljeno odoljevati minusima i kiši čekajući da bi se silk zategao. A, to se događalo tako često kao i dobici na lotu.

I ko zna koliko bi još dugo slušao Mimine priče da u Sarajevu nije puklo. Ratne sudbine su nas bacile na razne strane. Svako od nas imao je svoju priču, možda zanimljiviju, uzbudljivu od onih ribarskih. Kod nas nije bilo preuveličavanja, naprotiv pokušavali smo umanjiti svoje muke u novim životima.

Ali, nijedna storija nije bila kao ova mog ribara Mime. On je u tom vrtlogu povijesti regiona nam načinio puni životni polarni krug. Što je dušu dalo za filma. Evo zašto.

U godinama onog Drugog svjetskog rata Miminog oca Mumina, okorjelog partizana i borca za slobodu i ravnopravnost naroda ulove Nijemci. Nakon teških mučenja, interniraju ga, nigdje drugo, nego u daleku Norvešku. Ledena zemlja trebala je da bude njegov kraj, grob u bijelom bespuću. Srećom, hladni sjever Evrope imao je i ljude toplog srca. Uz pomoć norveških ilegalaca jugoslovenski partizan, kao i mnogi drugi koji su dijelili njegovu sudbinu, dočekao je sunce slobode.

Desetljećima nakon ledene odiseje, Mumin Bešlić bio je na čelu jugoslovensko-norveškog društva prijateljstva.

Pola vijeka poslije, 1995. godine i svih teških dana ratnog kazamata u Sarajevu, gdje je Ismet Mimo Bešlić pokazivao svoju hrabrost i vjeru u bolje sutra, mom omiljenom ribaru je puklo pred očima. S puno bola u srcu shvatio je da Bosna i Hercegovina nije postala onakvom kako je zamišljao da će biti nakon udaraca granata i kiše snajpera.

Odlučan kao u ratu spakovao je ono malo prtljage i s porodicom krenuo stopama oca. Dok mu je tvorac nekada sretan grabio ka Bosni, Mimo je tužan hitao ka Norveškoj.

Tako je sklopio svoj životni polarni krug. Norveška je drugi put primila Bešliće i pokazala da u carstvu leda ima više topline nego u BiH.

... Moj drug Mimo u čuvenom olimpijskom Lili Hameru je 24. septembra proslavio 72. rođendan. Siguran sam da je ponovo s udicom gradio novu ribarsku besjedu. O tome ga mogu svašta pitati, samo jedno ne smijem.
Da li će i on jednom povratnim tragom svog oca? Da li će sigurnost i kvalitetu života u Norveškoj zamijeniti Bosnom?!

A ne usuđujem se pitati ga i šta očekuje od 2. oktobra, od izbora kojima nam probiše glavu. Putovao je Mimo proteklih decenija nekoliko puta iz Lili Hamera do glasačkih kutije u Sarajevu. I šta se promjenilo? Ništa! Ustvari, bivalo je sve gore. Zato će ovog puta čvrsto držati štap i udicu drugog dana desetog mjeseca u godini.

Ko zna da li griješi, da li je u pravu? Vjerovatnost da će doći do promjena u BiH velika je i mala baš kao i Mimine šanse da će uloviti morskog ili riječnog ribarskog kapitalca.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)