U prethodnih desetak godina vrlo često sam imao naglašen kritički otklon prema onom što je kao političar činio Zlatko Lagumdžija. I tu se, da se razumijemo, do danas baš ništa nije promijenilo. Jer, ako itko, on je, politikom u vrijeme Platforme, odgovoran za krah socijaldemokracije na izborima 2014. godine od kojeg se, objektivno, oporavila nije ni do danas. A i to, pošteno govoreći, u dobroj mjeri opet zahvaljujući marifetlucima mađioničara koji se nikada nije pomirio da nije glavni baja lijevog političkog spektra. Kojemu, onako usput, ideološki ni ne pripada.

 
No, to me ne priječi da podržim ono što je kod Lagumdžije dobro. A nepošteno bi bilo reći da toga nema. Otvoreno pismo visokom predstavniku bih mu, recimo, potpisao bez problema. Ne stoji, istina, koliko god mu se u partiji nakupilo svega i svačega, trpanje u isti koš Komšića s trojicom „boraca za nacionalna prava“. A ne mislim ni da je Lagumdžijino istrajavanje na tome izraz njegova osobnog uvjerenja nego, naprotiv, personalne netrpeljivosti prema lideru DF-a – dijelom zbog neslaganja iz vremena Platforme, dijelom, čak i više, zbog neuspjeha da svoga nekadašnjeg potpredsjednika prethodnih godina iskoristi kako bi se ponovo popeo na vrh piramide političke moći.

Ako itko, on je, politikom u vrijeme Platforme, odgovoran za krah socijaldemokracije na izborima 2014. godine od kojeg se, objektivno, oporavila nije ni do danas

Apstrahira li se, pak, to, ne vidim s čim se drugim iz Lagumdžijina pisma Schmidtu čovjek ne bi trebao složiti. Radi neinformiranih, pismo nije motivirano nediplomatskim ekscesom Visokoga predstavnika u kojemu je bosanskohercegovačku političku kastu označio smećem – iako, ruku na srce, ta mu kvalifikacija i nije daleko od istine – nego rješenjima Izbornog zakona koje njemački političar, koristeći bonske ovlasti, navodno kani nametnuti.

Radi li se, naime, o rješenjima kojima se operira u javnosti, Lagumdžijina kvalifikacija istih kao „sablasnog modela“ je najblaže što se uopće moglo upotrijebiti. Jer, ideje o tri postotnom limitu, o eliminaciji polovice kantona iz participacije u strukturiranju Doma naroda federalnog parlamenta, o dodatnom podizanju broja zastupnika za nominiranje čelnika izvršne vlasti i tome slično, zapravo, znače dovršavanje posla nacionalista kojeg se nije uspjelo završiti ni ratnih devedesetih. A takva rješenja ne zaslužuju aplauze taman da dolaze od Svevišnjega, kamo li od visokog predstavnika u BiH.

Nije tajna, dakako, zašto se o Lagumdžijinu pismu ne oglašava trojac nacionalnih jurišnika iako predizborno zaluđivanje Bošnjaka, Srba i Hrvata i sami, i bojim se dogovorno, temelje i na puškaranju o Izbornom zakonu. Zar u prilog tome, uostalom – zaboravimo poruke o prebrojavanju ili, recimo, prijetnje teritorijalnom reorganizacijom, o fašističkim bljuvotinama tamo nekakvog Tegeltije da se i ne govori – ne svjedoči i najnovije pismo SDA kojim se za političku krizu u BiH i udar na Bošnjake optužuje SNSD i HDZ. Ili, pak, uzvraćanje Čovića i Dodika istom mjerom, da je pismo SDA krunski dokaz udara na ustavnopravni poredak, ali i dokaz ambicija za dominacijom Bošnjaka i eliminacije ustavnih prava konstitutivnih naroda.

Nije tajna, dakako, zašto se o Lagumdžijinu pismu ne oglašava trojac nacionalnih jurišnika iako predizborno zaluđivanje Bošnjaka, Srba i Hrvata i sami, i bojim se dogovorno, temelje i na puškaranju o Izbornom zakonu

Nije tajna, potom, da pričom o Izbornom zakonu, ustavnoj reformi, ravnopravnosti i neravnopravnosti „borci“ za hrvatsku, bošnjačku i srpsku stvar pažnju hoće odvratiti od pitanja stvarnog života – od akciza na gorivo kao efikasne forme otimanja iz džepova obična svijeta, preko predizbornih igranki s PDV-om, do nepotizma, kriminala i korupcije u kojima su uronjeni do ušiju, ali i svega što su posljedice političkog sistema koji na njima počiva. A one su i više nego brojne.

BiH je, recimo, zaludu javno hvalisanje Izetbegovića o uspjesima u prethodne četiri godine, danas druga najsiromašnija zemlja Evrope. Ili, prema zvaničnim svjetskim statistikama ona je danas zemlja s najvećim smanjenjem broja stanovnika u svijetu – koje samo na razini godine premašuje 1.5% ukupne populacije.

Nije tajna i da je iznenadna spremnost da se jednokratno pomognu socijalno najugroženije kategorije – mladi, umirovljenici i ini – najobičniji predizborno bacanje prašine u oči kojim se, a korištenjem sredstava poreskih obveznika, hoće dobiti glasovi značajnog dijela biračkog tijela i time još četiri godine ostati u sedlu vlasti.

Nije, na koncu, tajna da su nacionalisti svih boja, i status quo kojeg zagovaraju, u prednosti pred svake izbore – dijelom zbog činjenice da su za sebe trajno vezali značajan dio biračkog tijela, onog koje su uhljebili u državnim institucijama i javnim poduzećima, i koje im svoj glas daje iz uvjerenja da time čuvaju svoja radna mjesta, dijelom zbog činjenice da su veliki dio liberalnih birača rastjerali po svim svjetskim meridijanima, a time umanjili kritičnu masu onih koji bi im mogli doći glave.

Odnosi između SDP-a i stranki koje su iz nje nastale – DF-a, BH Socijaldemokrata, inih – na ravni su svakodnevne spremnosti za međusobno zadavanje smrtnih udaraca

U takvim uvjetima jedina slamka spasa je okupljanje svega što ne prihvaća logiku triju personifikacija bosanskohercegovačkog društvenog zla – svega izvan HDZ, SDA i SNSD – a što je na svenarodno okupljanje spremno. Naravno, predvodnici takvog okupljanja mogu biti jedino stranke lijevog i liberalno građanskoga spektra. A znaci spremnosti za takvo okupljanje bez osobnih interesnih kalkulacija, ruku na srce, ne dolaze ni sa jedne ozbiljne adrese.

Naprotiv. Odnosi između SDP-a i stranki koje su iz nje nastale – DF-a, BH Socijaldemokrata, inih – na ravni su svakodnevne spremnosti za međusobno zadavanje smrtnih udaraca. Bolje reći, umjesto da traže zajednički imenitelj oko kojeg će se okupiti, one, zapravo, od prve do zadnje, vlastitim djelovanjem odrađuju posao za nacionaliste. Jesu li toga svjesne ili ne sasvim drugo je pitanje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)