Umro je novinar za kojeg s ponosom možemo napisati da je bio novinar Indexa, Vladimir Matijanić.

Čovjek koji nam je toliko puta dizao živce s previše kvalitete, previše pameti, previše integriteta.

U ovom trenutku ne znamo što više od toga napisati.

Hvala Vlado na svemu - kratka je objava na portalu Index.hr ispod koje su se potpisali Matija Babić i Andreja Hudika te svi drugi članovi redakcije.

Prije Index-a, Matijanić je radio je i u Slobodnoj Dalmaciji kao novinar i urednik te u Feral Tribuneu.

Zbog otkrića o problematičnom doktoratu HDZ-ovca Vice Mihanovića i nizu tekstova o toj temi na Indexu, dobio je i novinarsku nagradu Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo.

Čitatelji će ga pamtiti po tekstovima, mi koji smo s njim radili po pedantnosti koju je posvećivao ama baš svakoj rečenici u tim tekstovima, piše Slobodna Dalmacija.

Nijedan nije mogao otići u tiskaru, a da ga on ne pročita nekoliko puta. A onda još koji put. Sve to nakon lektora i redaktora. Tekst s greškom ili neizbrušenom sintaksom za njega je bio ravan neobavljenom poslu, gotovo javnom sramoćenju.

S istim radnim fanatizmom pristupao je sugovornicima, odnosno, izradi tema, pa smo se zato znali zezati da je nekoga “dopao Matijanić”, jer bi taj kopao i tražio – dok ne bi nešto našao. Ako ne vjerujete, pitajte na primjer Antu Đapića...

Zafrkavali smo ga da je takav i kad su u pitanju boleštine – otkako ga poznajem (a zajedno smo radili u dvije redakcije, nekoliko godina bili i cimeri, u ona doba dok redakcije još nisu bile pretvorene u tvorničke sale), stalno je išao na nekakve preglede, testiranja...

”Da nisi tražio, ne bi ni našao!”, govorili smo mu nakon prve dijagnoze s kojom nam se “pohvalio”. Ali, nije Vlado bio biljčica, radio je on toliko puta i bolestan (davno prije koronavirusa, da ne bi sad bilo priča o neodgovornom ponašanju, molit ću), dajući se nesebično poslu.

Volio dobru knjigu

Volio je dobru knjigu (hvala ti za Saramaga, cimeru!), glazbu, pa i nogomet, iako mu nije bilo baš drago ga se prepoznaje samo kao “Mlađinog malog”.

Ne zato što bi se stidio svog oca, nekadašnje Hajdukove uzdanice koja se davno povukla u Livno, gdje je i Vlado živio do kraja srednje škole, kada je preselio u Split, nego zato što je tvrdoglavo tražio svoj put, ne tražeći i ne priznajući nikakve prečice. Često se nismo slagali, ali dosljednost mu po tom pitanju nitko nije mogao osporiti.

Nedavno je dobio i prvu značajniju nagradu u životu. Ali znam da mu je više značilo poštovanje ljudi do čijih je kriterija držao. Onih zbog kojih je toliko brusio svaki tekst kao da mu je posljednji. Zapravo, moglo bi se reći da je Vlado napisao na desetke “posljednjih tekstova”...

I zato vijest o Vladinom odlasku, a ona znači da više nećemo ni čitati njegove tekstove, zvuči kao neprobavljivo prokletstvo. Jer kako povjerovati da je Vlado umro. Čuj, Vlado umro?!

Ovako ćemo: za mene si otišao u neku novu redakciju. I nekako sam siguran da ti nije posljednja - piše Hrvoje Prnjak, novinar Slobodne Dalmacije.

(DEPO PORTAL/ad)