I presahla, mirišljava Miljacka budi najljepše uspomene. Uz njenu desnu obalu, na početku Vilsonovog, svakog jutra je, evo, već tri godine, sjedio čovjek nabreklih mišića. Povremeno je zatvarao oči i sanjao kako je nekada bio najbolji ribar uz slapove nezaboravnog Vrbanja mosta. Znao je golim rukama, ispod škripavih, natrulih dasaka jedne od kaskada, što nam je pravila najveće vodopade djetinjstva, uloviti klijena i od dvije kile.

Bilo je i sapaća koliko hoćeš, ali jedan ulov vještim šakama je za istoriju. Zaronio onda krupni mladić, sijedi, zreli čovjek što je nedavno preda mnom stajao, pod jednu od stijena s kojih smo skakali u mutnu rijeku, baš kao oni sa Starog mosta. I pobjednosno viknuo da se čuje do obližnjih padina Trebevića: Evo, klijena nad klijenovima!

Trijumfalno je potom uzdigao ruke kao olimpijski pobjednik i mahao najvećim ulovom što sam vidio uz brzake na kojima smo učili plivati. U ogromnim šakama uvijala se naj zmija mojih memorija. Dok se on junački smijao, mi smo se u paničnom trku zaustavili tek kod Normalne stanice, kako smo onda zvali novu, sjajnu Željezničku postaju. Srećom i on je skužio da klijen ne može biti dug dva metra i nešto. Bacio je zmiju koliko je dalje mogao.

Prošlo je od tada, mislim, više od šest decenija. Ni danas ne znamo da li je to bila bjelouška ili otrovnica.

Esad Keko Sarić na svojoj Miljacki kod Vrbanja mosta

...Namjerno bježim u daleku prošlost, jer ovo što sam nedavno slušao postajalo je sve tužnija priča. Jedna iz miliona naših napuklih života rasutih po planetu. Esad Keko Sarić, moja najstarija raja, kuća do kuće, ribolovac kakvog Miljacka nije imala, nakon dvadeset i nešto teških nostalgičnih ljeta, vratio se iz daleke Australije u nekadašnju Istarsku ulicu rođenja. Prozori mu gledaju direkt u mamutsku zgradurinu Skupštine BiH. Možda je udaljen desetak metara od nekog ministarskog kabineta.

Sjećam se kada smo se prvi put po njegovom povratku vidjeli pod lipama Vilsonovog 2019. On je gotovo pjesnički, kao Sidran kada se zanese, uz prebiranja po žicama gitare, ponavljao - jedino me smrt može rastaviti od Sarajeva.

Danas, za samo tri cvjetanja lipa i sve sušniju Miljacku, pukli su svi njegovi snovi, maštanja, što su ga držali da ne poludi od nostalgije u zemlji kengurova. Snovi u kojima je vidio sebe kako ponovo gacka po, za njega, modroj rijeci Miljacki, kojom mu je i Halid Bešlić razarao dušu u australijskim prostranstvima dok je po stotinu puta vrtio himnu sarajevske dijaspore.

Šaptao je uz jecaje, dok smo se opraštali, da ga Sarajevo nije zagrlilo kao on njega. Iz dana u dan bio je sve veći stranac nekim novim ljudima, koji donose neke druge običaje, zakone koji nikada nisu važili u dolini njegovih odrastanja i zrelosti.

Keko i Pavle Pavlović, drugovi iz ranog djetinjstva

I što mu je drugo preostalo... Ponovo, po drugi put u dijasporu. Opet će ga mučiti dugi dane i besane noći što mu izbjeglička sudbina donosi. Ponovo je, Keko, bio u avionu, na dalekom interkontinentalnom letu, kada će mu se ruka umoriti od mijenjanja časovnih zona. Svako novo pomjeranje kazaljke biće je još čvršći znak da je ovo put bez povratka. Put vječnosti koji će ga zauvijek odvojiti od sanjanja da će jednom mirno sklopiti oči u gradu iz kojeg je potekao.

Esadova tužna priča, put iz dijaspore u novu dijasporu, tamnim bojama obilježava živote mnogih kojima je BiH okrenula leđa. Mislili su konačno se vraćaju kući. U ulice i gradove u kojima su postajali ljudi, jer u domovini je najbolje. A ono, postalo je najgore, najteže.

Ponovo odlaze sa suzama i puknutog srca, s bolom koje vrijeme nikada više neće izliječiti.

O, prokleta Australijo, o prokleto Sarajevo koje nije znalo prihvatiti svog pravog sina - Esada Keku Sarića!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)