Razgovarao: Miroslav AJDER

Za početak, reci mi nešto o počecima benda.

BARIŠIĆ: Post Scriptum nastao je u novembru 2002. godine. Od tada se postava mijenjala i brojčano i što se tiče ljudi. Bend je 2005. godine, u neku ruku, krenuo od nule, jer su bubnjarka Olja i klavijaturista Marko napustili bend a došli smo Sava, bubnjar benda A3PA i ja. Krajem 2005. i početkom 2006. godine počeli smo da snimamo nekoliko autorskih stvari, da bismo 2007. samostalno izdali prvi album, sa osam pjesama. Zbog finansijske situacije i troškova snimanja, dugo smo snimali album – prvo smo snimili četiri pa još četiri. Pomogli su nam restoran „Obala“ i DOO Laminati. 17. novembra te godine imali smo promociju u Mr. Iksu a ujedno smo slavili i rođendan.

Kako je album prihvaćen, s obzirom na to da ste ga sami izdali?

BARIŠIĆ: Post Skriptum je, poslije izdavanja CD-a, stekao određenu publiku. Kad radimo svirke u Banjaluci, ja prepoznam 30-40 ljudi koje viđam samo na svirkama, a ne poznajem ih, nisu naši prijatelji, nego ljudi koji dolaze vjerovatno zato što im se dopada to što mi radimo. Što se tiče prvog albuma, on je jako dobro prošao s obzirom na uslove u kojima je rađen i distribuisan. Bio je jako zastupljen na radio-stanicama, naše pjesme su često emitovane na radiju. Imao je, da tako kažem, dobru prolaznost kada se uzme u obzir kako smo mi taj album radili.

O čemu govore vaše pjesme i kako nastaju, ko su glavni autori u bendu?

BARIŠIĆ: Glavni autori pjesama smo Deni Karalić i ja. Uradimo tekst i okvirnu muziku , ili on ili ja, prenesemo ostatku benda i onda zajedno radimo na aranžmanu. U suštini, to je jedini mogući proces ovdje, koji funkcioniše jako brzo što je takođe bitno s obzriom na to da se probe plaćaju. Potreban je jedan brz i efikasan način rada, a to je jedan od najbržih i najefikasnijih. Ostali članovi benda se i ne miješaju u proces, pogotovo u pisanje tekstova, a što se muzike tiče, uglavnom je radimo sami na okvirima koje uradimo Deni i ja. Tekstovi imaju širinu. Neko čak i kaže 'vi baš o svemu razglabate'. Ima tu i ljubavne i socijalne tematike. Deni je napisao dosta pjesama o problemima koji muče njega kao individuu u našem društvu. S druge strane, ja imam i ljubavnih i socijalnih pjesama, a i tematike protiv društvenih normi i stereotipa koji nisu svojstveni čovjeku 21. vijeka. Širok je to dijapazon tema. Zavisi i od toga kako neko doživi. Nije dovoljno napisati samo dobar tekst, treba uraditi i kvalitetnu muziku. Mi smo znali preraditi neke pjesme koje su nam bile bezveze, ni tekst nam se nije sviđao, a kada smo promijenili muziku, te pjesme zvuče savršeno, i tekst opet ima smisla.

Gdje ste do sada svirali?

BARIŠIĆ: Post Skriptum je prošao mnoge veće gradove u regionu, nismo još bili u Sloveniji i Hrvatskoj. BiH smo prošli uzduž i poprijeko više puta, u Makedoniji smo bili četiri puta, u Srbiji smo svirali na Trenčtaun festivalu u Subotici. U Makedoniji smo svirali na dva takmičarska festivala – jedan u Skoplju, to je Luzer fest, na kojem je od 45 prijavljenih bendova prošlo 7 iz Makedonije i mi jedini iz ostatka svijeta. Naravno, zauzeli smo zadnje mjesto (smijeh).  Bili smo i na prvom Demofestu, gdje smo ušli u finale. Nismo osvojili nagradu, ali nismo se nadali ni prolasku u finale. Na Demofestu smo učestvovali i iduće godine, ali u revijalnom dijelu. Mnogo je bilo svirki i koncerata... Bili smo na mnogo festivala. Što se tiče prostora u gradu, gdje god je moglo da stane sedam ljudi iz benda, mi smo svirali. Izdvojio bih i gostovanje u Francuskoj 2008. godine u Grenoblu.

Kako ste došli do Francuske?

BARIŠIĆ: Kontaktirala nas je organizacija Drugi most iz Mostara, koja radi na relaciji Mostar i Grenobl i svake godine organizuje festival balkanske kulture. Išlo je dosta bendova, mislim da je prije nas išao neko iz Banjaluke. Mi smo otišli 10 dana u Francusku, gdje smo imali jedan samostalni koncert i dva performansa koje smo radili sa tri francuska žonglera, sastavljen od naše muzike i njihovog žongliranja, a nazvali smo ga Mjuzik Boks. Trajao je 45 minuta i stvarno je čudo šta smo uspjeli da smislimo sa njima za 4-5 dana pripreme. Atmosfera je bila jako dobra, publika nas je dobro prihvatila. Iznenadilo me je da se CD-ovi bh. bendova jako dobro prodaju u Grenoblu. Kad smo mi imali svirku, tu je bio postavljen štand sa cd-ovima slične produkcije – Vuneni se prodavao i Sopot – čak su ljudi iz Grenobla u to vrijeme završavali spot pa im je Sopot po nama poslao litru rakije i teglu ajvara, pošto su se Francuzi na to navukli, obožavaju ajvar i domaću rakiju. Mi smo u Francuskoj bili deset dana, koji su za nas bili vrijedno iskustvo, a i saradnja sa ljudima tamo je bila stvarno... Stvorili su nam uslove kakve muzičari u Banjaluci mogu samo da zamišljaju.

Nedavno ste svirali i u DFK?

BARIŠIĆ: Da, to je bila svirka povodom malog jubileja -  osam godina postojanja benda Post Skriptum. Dugo nismo slavili rođendane, jesmo doduše prošle godine, ali nismo dvije-tri godine ranije, pa smo odlučili da počastimo ljude dvosatnom svirkom, da podijelimo sreću i zadovoljstvo što smo dogurali dovde. Svirka je prošla super, po mom utisku, bilo je dosta ljudi u DFK. Zadovoljni smo, spremali smo se temeljno. Na tom koncertu je drugi put sa nama nastupio jedan od najnovijih članova Slaviša Ševo, trombonista i klavijaturista. Andrija je uspio da nađe vremena da dođe iz Beograda da svira sa nama. Odlučili smo u zadnjem trenutku, pošto je rođendan, da se malo dotjeramo i izašli smo u odijelima, uniformisani. Jedva sam čekao da prođe četvrta pjesma, kad Deni treba da promijeni saksofon za gitaru, da skinem sako i onda mi je bilo lakše. Bilo nam je super, zahvaljujemo se Demofest klubu i svim ljudima koji su došli da nas podrže. FK Rekreativo nam je uručio simboličan poklon – zidni sat, a dobili smo i jednu veliku tortu od DFK-a, još jednom hvala. Svirka je billa odlična, ljudi su se dobro zabavljali, a to je najbitnije.

Na vašim koncertima atmosfera je veoma pozitivna, što nije slučaj sa svim bendovima, i to od početka svirke... To je za vas, možda, specifično.

BARIŠIĆ: Mi smo 'provalili' taj ključ, da bez obzira na to koliko dobro svirao ili koliko to savršeno zvučalo, moraš da preneseš energiju. Ako samo stojiš dva sata i da ne pokazuješ nikakvu emociju, niko te neće slušati niti će ti doći na drugu svirku. Najbitnije za bendove je da se u toku svirke oslobode i budu ono što jesu. Ako je nekome do stajanja dva sata, neka stoji, ali publiku ne možeš da lažeš, pogotovo ne banjalučku koja je jako teška. Oni primijete kad ti nešto foliraš i od toga nema ništa, odmah te ispljunu i odbace. Mi se od samog početka tako postavljamo na koncertima – moraš ljudima da daš neku energiju da bi primio energiju od njih. Dugo su nas po novinama zvali spoj pozitivne energije i entuzijazma, kako to obično rade aljkavi novinari. Ja mislim da je kod nas prevladavalo i to što smo mi totalno različitih senzibiliteta- kod nas u bendu su samo dva člana rođena u Banjaluci. Svi ti različiti mentaliteti su se spojili na jednom mjestu i nastala je eksplozija. Onaj ko je bio na našim svirkama, mogao je da primijeti česte šale, guranje, gegove basiste Stijaka na moj račun. Mi se toga ne stidimo i kada izađemo na stejdž, ista nam je situacija kao i kad smo na probi – nismo mi ništa drugačiji na probi nego na koncertu, možda malo drugačije obučeni.

Kako biste definisali zvuk nekome ko vas nije slušao?

BARIŠIĆ: Konkretna definicija našeg zvuka ne postoji. U osnovi, mi smo rege bend, ali to je samo osnova. Primjese su iz svih srodnih i manje srodnih pravaca – ska, dab, ima elemenata rokenrola, džeza, stepa, denshola. U današnje vrijeme je jako teško kategorizovati bendove, jer je vrlo malo bendova koji su čisti rokenrol ili neki drugi pravac. Kod nas ima svega ali je, po našem mišljenju, jako dobro uklopljeno. Za sada prolazi, vidjećemo šta će dalje biti.

Šta planirate za budućnost?

BARIŠIĆ: Što se tiče našeg daljeg rada, mi smo prije nešto manje od godinu dana počeli da snimamo drugi album, koji ćemo snimati u dva dijela. Prvih dio se završava ovih dana u Banjaluci u studiju kod Boleta. Album će sadržavati 13 pjesama, ako nešto ne dodamo ili izbacimo. To su pjesme koje su nastajale u periodu od prije tri godine do danas.

Zašto iz dva dijela?

BARIŠIĆ: Zato što ćemo drugi dio, post produkciju, naknadno dosnimavanje, miksanje, mastering i sve ostalo, raditi u Beogradu, u studiju Del Arno Benda, jednog od najpoznatijih rege bendova našeg regiona. Na ideju da sarađujemo sa njima došli smo spontano. Deni je odlučio da kontaktira Vladana iz Del Arno Benda, koji je bio oduševljen. Čak smo i prije izlaska ovog albuma uspjeli sa njima da snimimo singl za drugi album, za koji još nemamo ime. To je pjesma pod nazivom Ljeto, koja je već puštana na radiju i mislim da je jako dobro prošla jer kad dođemo na svirku, vidimo da ljudi znaju tekst i da pjevaju. To je pokazatelj da je pjesma prihvaćena. Nadam se da će drugi album do proljeća ugledati svjetlo dana.

Što se tiče distribucije, ne znamo šta će biti. Ako uspijemo naći neku izdavačku kuću, izdaćemo. Ako ne, ponovo ćemo štampati sami. Razmišljali smo i o opciji free downloadu, ako ne nađemo izdavačku kuću. Jer danas rijetko ko kupuje CD-ove. Mi bismo odštampali  određeni broj, za ljude koji bi željeli da imaju CD, a ostalo bi bio free download. Planiramo da radimo i dva-tri spota, ali o tome ćemo razmišljati kada album bude pri kraju. Već imamo neke dogovore sa ljudima iz našeg grada, koji su voljni da nam pomognu, kao što smo mi njima pomogli. Saša Hajduković nam je ponudio da sarađujemo, jer smo mi njemu pomogli pri promociji filma 32. decembar. Načelno smo se dogovorili da će nam on i ta ekipa pomoći koliko god budu mogli oko snimanja spota. Na kraju krajeva, mi sve sami finansiramo, a spotovi danas poprilično koštaju. Mi bismo radije da uradimo nešto kvalitetno nego da pošto-poto snimimo nešto manje kvalitetno.

Meni se čini da je to ista boljka većine banjalučkih bendova – uvijek sve rade sami. I kad naprave album,  izdaju sami. Zašto je tako teško naći nekoga ko će da objavi bend iz Banjaluke?

BARIŠIĆ: Iz više razloga. Zato što ne postoji nijedan bend iz Banjaluke koji je napravio značajniji proboj na regionalnoj sceni. Jer niko, i ko bi htio da izda taj album, nema računicu da ga izdaje na lokalnom nivou. Ako ne ide na regionalnom, ništa od toga. Izdavačke kuće polako odumiru pa im je glavna preokupacija da nađu nešto što će se dobro prodavati. Zbog toga je to sve ugašeno i određene izdavačke kuće u BiH nude tako sramne ugovore za izdavanje, koji uslovljavaju na težak, robovlasnički odnos. Ne može se nikako uklopiti u sve to a da čovjek nekako može da egzistira od svog muziciranja. Najveći problem ovdje je nedostatak ulaganja u bendove. Jedini bend koji je dobio pomoć od grada je Afrodozijak, kada su snimali prvi album, a i oni su je dobili kada su već ugovorili da će im izdavač biti PGP RTS. Ne bi ih podržali sa 10 hiljada KM da nisu imali jaku izdavačku kuću iza sebe, ali to su neke druge stvari... Mi smo za ovih osam godina navikli da se sami izborimo za sve, tako da ne očekujemo ogromnu podršku ali ćemo se, naravno, truditi da nađemo nekoga ko bi bio voljan da nas podrži.

Kod nas su uslovi za funkcionisanje benda kritični. Ali vi i dalje svirate, kao i dosta bendova u gradu. Je li to čist entuzijazam ili ipak, pod velikim navodnicima, ima i neke dobiti od muzike?

BARIŠIĆ: Sve je to pod velikim navodnicima, kad se malo pogleda. Znaš kako, ja mislim, a osjećam da to mišljenje dijele i ostali članovi benda, da se u životu svaki trud isplati. Koliko se mi budemo trudili, toliko ćemo i imati. Bilo je perioda kada smo puno svirali i kada smo mogli nešto i da zaradimo a bilo je vremena kada smo se bukvalno krpili za probe. To je jedan od najvećih problema kod nas jer se vježbaonice moraju plaćati. Malo koji bend u ovom gradu ima svoju vježbaonicu i onaj ko je ima, stvarno je srećan što je ima. Mi uglavnom imamo dvije probe sedmično a ako imamo svirku, onda malo i pojačamo. Kada sumiraš to na godišnjem nivou, mi za probe odvojimo preko hiljadu i po maraka, što nije mali novac. Potrebno je dosta živaca i upornosti da bi se bend održao. Mnogo bendova se ugasilo iz tog razloga što nisu mogli da osjete keš poslije godinu-dvije. Strpljenje je tu veoma bitan faktor. Kada sam i kupovao neku opremu, morao sam dodatno da zaradim da bih je kupio. Vjerujem da se svaki trud isplati. Kod nas u gradu ima 5-6 vježbaonica i što se tiče toga, uslovi su bolji. Nekada je postojala jedna vježbaonica a trista bendova. Opet, potrebno je jako veliko ulaganje u bend. Ono što je poražavajuće za banjalučku scenu je da postoji prijateljstvo između bendova ali ne postoji zajedništvo, na nekom višem nivou. Kad bi ti želio da sviraš u nekom lokalu da zaradiš neki novac, gazda će uvijek naći neki  lošiji  bend koji će mu svirati za upola manje novca. To bi trebalo da se načelno dogovorimo, ispod koje cijene nijedan bend ne bi trebalo da svira. Onda bi došlo do većeg poštovanja prema banjalučkim bendovima i ljudima koji rade muziku u ovom gradu. Sa druge strane, mi imamo dva ili tri fakulteta za menadžment a nemamo nijednog menadžera u kulturi. U muzici znam da nema, možda griješim za neke druge grane umjetnosti, ali gdje su svi ti menadžeri? Predaju CV-je u bankama i ostalim institucijama koje se bave platnim prometom a niko ne želi da se bavi kulturom a vjerujte mi, onaj ko radi u kulturi, može da zaradi.  

Kakva je po tvom mišljenju, banjalučka scena? Ima li bendova, kakvi su...?

BARIŠIĆ: Znaš kako, bendova ima tona, vi ne možete da vjerujete koliko u Banjaluci ima bendova. Nekad je bilo stvarno puno bendova a većina njih su radili tezge. Dakle, ud'ri 30 standardnih kavera od vikenda do vikenda. Danas ima jako puno bendova koji rade autorski i koji imaju određeni kvalitet i staž, što je najbitnije. Postoje mladi bendovi, koji tek treba da dođu, tipa Važno obavještenje, koji je jako mlad bend i ima jako dobru perspektivu, nadam se da će uspjeti da se izbore u ovoj džungli. Što se same scene tiče, ona je jako žanrovski raznovrsna. Imate bendove iz skoro svih žanrova poznatih običnom građaninu a iz rokenrola ih ima najviše, mi iz regea, Afrodizijak koji je perkusionistički bend, Sopot koji je jedna vrsta avangardnog daba sa primjesama balkanskih motiva, jedno dvije-tri možda i četiri hip hop ekipe koje rade, izbacuju spotove i albume, ali ljudi jednostavno ne znaju za njih.  Scena po meni, ima kvalitet a ne samo kvantitet, ali je problem što ne postoji izgrađena infrastruktura gdje bi mogli da rastu. Svirke se uglavnom dogovaraju po lokalnim kafanicama, gdje se može uzeti neka lova. Ali, banjalučki bendovi „provalili“ su jutjub, mislim da će sad da bude navala montiranih spotova.

Ti radiš i emisiju na radiju, u kojoj promovišeš banjalučke bendove.

BARIŠIĆ: Da. Već osam mjeseci radim na Balkan radiju, u programu Studentske republike, emisiju koja se zove Domaći teren. Emisija ide petkom od 5 do 6 popodne, dakle prije izlaska, a bavi se promocijom isključivo banjalučkih bendova i to onih koji rade autorski. Kod mene je, prvih pet mjeseci, gostovao bukvalno sve i jedan bend koji je nešto snimio ili uradio i svako je imao sat vremena da predstavi bend. Nakon pet mjeseci, odlučio sam da nakon ne znam koliko godina, ovaj grad dobije top-listu banjalučkih bendova. Urednik me je pogledao i rekao – misliš li da imaš dovoljno muzike za to. Rekao sam mu da postoji 20 bendova i da ću teško izabrati 10 koji će ući na listu. Lista funkcioniše već tri-četiri mjeseca, ljudi glasaju i slušaju. Dva-tri benda su ispala sa liste, nekoliko je ušlo na listu, još je dakle samoodrživo. To je bio i jedini problem kojeg sam se bojao - da li će moći da opstane top lista? Ušao sam u veliki rizik sa tom idejom, koja se ispostavila jako uspješna. Top lista i dalje traje. Mogu sad da najavim i da je vaskrsnuo još jedan jako dobar banjalučki bend – Klikeri, stari pank bend koji je imao jedan album. Oni će gostovati u jednoj mojoj emisiji i ući će na top listu, jer su već skupili dovoljno glasova. Nadam se da će emisija da opstane i u slijedećoj godini. Ako ne opstane, nadam se da će neko drugi potegnuti tu ideju, ako ja ne budem mogao da radim...

(BLIN MAGAZIN)