Izvor: Patria
Piše: Dr. Kemal Dizdarević
Ko hoće slobodu, kakvu-takvu, mora biti spreman na uvide, obično bolne. Uvid u sebe, uvid u svoje mjesto u odnosu na drugog i uvid u svoje limite. Ovo važi za pojedince, ali i za kolektivitete-narode-nacije-države.
Uvijek i nanovo, istina je da naša sloboda mora biti ograničena slobodom drugog. To posebno važi za složene zajednice kao što je naša. A naša zajednica, ako ćemo pravo i iskreno, trenutno je samo kohabitacija ranije zaraćenih-zamračenih strana koje su pokazale iznimnu kreativnost u mržnji i nasilju.
Ranije sam već isticao, a to želim opet ponoviti kao preludij:
- Unutrašnji dio čovjekove prefrontalne moždane kore se aktivira kada stupamo u interakciju sa drugima. Ako je to interakcija sa ljudima iz grupe, koju doživljavamo kao ‘našu’, ova aktivacija je intenzivnija. Međutim, kada se odnosimo prema predmetima uopće nema aktivacije prefrontalne kore!
Doživljaj razlike između naše i njihove grupe je osnova iz koje se može roditi ljudska brutalnost. To se dešava kada ovaj doživljaj eskalira u proces dehumanizacije drugog. Uistinu, osnova ljudske brutalnosti je dehumanizacija drugog. Dehumanizacija se može prezentirati u spektru, od vrlo suptilne pri čemu nesvjesno identificiramo nekoga kao pripadnika druge, nama odbojne grupe, pa do vrlo izražene koja je rezultat sistematske propagande protiv drugog pri čemu drugi više nije ljudsko biće već postaje samo predmet na koji se prestaje aktivirati naš medijalni prefrontalni korteks.
Naša zajednica, ako ćemo pravo i iskreno, trenutno je samo kohabitacija ranije zaraćenih-zamračenih strana koje su pokazale iznimnu kreativnost u mržnji i nasilju
Nakon toga je moguć ne samo zločin već i genocid.
Ovo je univerzalna formula brutalnosti, koja latentno počiva u ljudskom biću. Oni koji su bili žrtve zločina, sutra se mogu preobraziti u zločince. Nema iluzija. Mora postojati spremnost da se prizna greška u koracima-doživljajima koja drugog pretvara u predmet-objekat dehumanizacije.
U realnosti, geopolitičkoj, i to sa aspekta našeg stvarnog položaja, okolnosti su, također, skoro pa brutalne, Kada su komšije pravile Pelješki most, iz Sarajeva su reagirali tako da se sticao utisak da su zavidni. A istina je da, u sklopu priprema za pristupanje Hrvatske Šengenu 2023. godine, deset godina nakon što je Hrvatska pristupila Evropskoj uniji, Pelješki most predstavlja zajednični projekat i zajedničku volju Evrope i Hrvatske sa ciljem objedinjavanja teritorije i dodatno, kao nuspojava, cementiranja našeg nepripadanja kršćanskom-hrišćanskom evropskom klubu.
Most, koji obično spaja, nas od njih jasno i precizno razdvaja. I uopće nije važno stalno isticati da je to zbog nepovjerenja-odbojnosti Evrope prema malom balkanskom narodu ukotvljenom u muslimansku tradiciju i religiju. To da li nas vole, nije važno. Važno je da ponovo ne budemo predmet dehumanizacije, ali je važna i njihova spremnost da nas otrpe u našoj različitosti. Važno je da mi ne pokušamo da druge dehumaniziramo, kroz propagandu, mitomansku svijest i podršku lukavim, pokvarenim liderima. Moguć je boljitak samo ako uvidimo da trebamo, bez sile i prijetnji, praviti stalne i bolne kompromise.
Svi smo mi osuđeni na maternji jezik i pasoš. Prema tome nas prepoznaju. Svakom putniku i nemirnom duhu je kristalno jasno da dosezanja slobode ide kroz uvid, ali sa pasošom u džepu
Kompromisi su jedina opcija jer:
1. smo nevažni;
2. oni nama trebaju, a ne mi njima;
3. imamo najkraću obalu na svijetu! (samo 20 km) koju uz to institucije BIH uopće ne kontroliraju;
4. nemamo čak ni kandidatski status za kršćanski klub;
5. je stvarni geografski centar polumjesečaste Hrvatske u Bosni;
6. je Tuđman, još davno, rekao da ćemo preko Hrvatske u Evropu (nismo znali da ćemo u svijet ispod Hrvatsko-Evropsko-Pelješkog monumentalnog mosta) iako su njegovi srušili jedan drugi, nešto stariji i kulturološki važniji most;
7. je samo dobra volja Lane Pudar da bude predstavnik Bosne;
8. je slojevitost našeg kolektivnog identiteta često jednoznačno i ograničeno interpretirana, kako sa ove tako i sa one strane;
9. u kohabitacijskoj zajednici u kojoj živimo nemamo snagu da budemo valjano priznati i prepoznati;
10. su oni odlučili da smo nešto drugo čak i ako sami smatramo da nismo;
11. smo slabiji nego mu je to žena, onomad, rekla.
Lično se osjećam kozmopolitom i građaninom svijeta. Ali kada preplivam ispod Mosta, tamo vani mi traže pasoš. Države koju zovem svojom.
Svi smo mi osuđeni na maternji jezik i pasoš. Prema tome nas prepoznaju. Svakom putniku i nemirnom duhu je kristalno jasno da dosezanja slobode ide kroz uvid, ali sa pasošom u džepu.
(Patria/DEPO PORTAL/ad)