Mrzim ljeto zbog stalnih upozorenja, prepadanja. Panike što se širi na sve strane. Ne smiješ ni pored slatkog električnog autića pozirati, a da ti ne dovikuju pazi se zračenja, trči u hlad. Zlatno sunce postaje tako veća baba roga od visokog predstavnika Schmidta i njegovog vladanja BiH...

 
Eh, kad se sjetim sretnih, mračnih vremena. Ni u crnogorskoj Zelenici ni u dubrovačkoj Vili Kabogi nitko te nije plašio melanomima. Jadni, zatucani, zarobljeni Titom i komunizmom, mi, primjerni pioniri maleni, nismo ni znali što je to faktor 30 ili 50. A kamoli mlijeko poslije sunčanja. Ni za maslinovo ulje love nije bilo. Čuvala se koja kinta za tulumbe kod Šoka u onom metalnom kiosku uz plažu dječijeg odmarališta u Boki Kotorskoj.

Iz tog doba, iz ranih šezdesetih, samo znam da tulumbe više ni pogledati ne mogu. Neke davne večeri cijela spavaona navalila je na jedini, što bi se buržoaski reklo, mokri čvor, ili jednostavno, proleterski – halu. Spas se tražio i u obližnjem plitkom moru. Zbog kolača, što su i tog puta bili sočni, slatki i posebno bogati bakterijama. Sjećam se da prvi put nisam zaplakao za slastičarnom koju su inspektori zapečatili.

Pola stoljeća poslije na plažu idem opterećen kao nosač. Red dvadesetica, isto toliko tridesetica, a za početak pet, šest flaša pedesetica. Ne smije se na sunce julskog srpnja i avgustovskog kolovoza kao nekada. Druga su, super moderna vremena. Faktor je najvažniji. Htio, ne htio, podsjeća me to na nekadašnje sastanke osnovnih organizacija Saveza komunista ili mjesne zajednice. U žestokim diskusijama drugovi, zvani faktori, bili su i onda najvažniji.

Danas nema partijskih, ali zato ima farmaceutskih faktora, što ti upravljaju cijelim godišnjim odmorom. Posebno ako ti gospoja prati sve te trendove borbe protiv štetočine Sunca.

Dok me prepariraju za još jednu sunčanu gnjavažu, uz jadranske plaže, zavidim nekim novim klincima što rastu u kapitalističkom, demokratskom društvu mile mi Bosne i Hercegovine. Ne proganjaju ih iz nekih novih pionirskih organizacija, društava za brigu o djeci i omladini. Bezbrižno rastu bez pogleda na morske žalove sa velikom vjerojatnošću da im razni faktori nikada neće biti dostupni i potrebni. Tu i tamo uskakat će u blatnjave plićake ili, čak, u mutne brzake sve paklenijih ljeta. I nitko ih neće siliti na kurseve plivanja, ronjenja. Lijepo će se, kao i svi neplivači, držati kraja. Putujući, jednom u četiri ili pet godina s roditeljima do nekog jezera ili bare. A možda i češće, ako o njima budu brinuli popovi, fratri i hodže.

Država ni vremena ni para nema da ih voda našim nekadašnjim pionirskim stazama sa crvenim marama oko vrata. Jer, vidite dokle su nas one dovele?! Još se vadimo iz tih nevolja bolje, zatamnjene prošlosti.

Raduje me i statistika koja kazuje da će ovog ljeta gospodnjeg gotovo 45 odsto građana manje putovati prema nepojmljivo skupim valama i zaljevima. Time pokazujemo neiscrpni patriotizam prema svojoj domovini, baš kao i veliki Nijemci svojedobno. Rekla im gđa Merkel, prije koju godinu, da je najljepše doma lovu trošiti i oni poslušno, kao vojnici iz prošlih svjetskih ratova, iskazaše svoju planetarno čuvenu disciplinu i zajedništvo.

Naše ostajanje kući ima, ustvari, još veću vrijednost nego kod dragih Švaba. Jer mi niti imamo discipline, a kamoli tek zajedništva. Ipak, brine me što će neki najveći sinovi nezaboravnih mi bosanskohercegovačkih plemena na godišnje odmore u susjednu, mladu zvjezdicu EU. Tamo je sunce jače, a ozonske rupe demokracije još veće. Ne bih mogao podnijeti da neki važni ljudi, što, recimo, imaju stanove po Dubrovniku, Makarskoj, Kleku fasuju nebranjene udarce po svojoj čistoj, nevinoj koži.

Sreća u nesreći je što su Bosnaci i Hercegovci bili galantne ruke i kapom i šakom dijelili sva radnička odmarališta što su ih imali uz ondašnju zajedničku obalu. Ostalo je, zapravo, još jedino ono gospodsko u Trpnju, na Pelješcu. Tamo sadašnji važni bh. kadrovi trpe li trpe julsko i avgustovsko sunce. Navikli na žilavu birokratsku borbu za narode i, još više, džepove svoje. Zato sam siguran da će pobijediti i te neke melanome što im pod tuđinskim nebom prijete...

I dok se mažem još jednim slojem kreme sa zaštitnim faktorom 30, kontam kako je pjesnik Aleksa Šantić bio vidovit. Još u ono vrijeme je skužio da sunce tuđeg neba vazda neki belaj nosi. A to kao da mi je pokazao i moj prijatelj Narcis Vučina, što je, iz danske dijaspore, komponirao čuveni ljetni hit Crvene jabuke, Đes’ba, đes’ba i himnu navijača Haaajmo Bosno, Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino. Obučen je od glave do pete na usijanoj Makarskoj rivi. Pokrio se i velikim slamnatim šeširom i zabrinuto šapuće: Vajču se melanoma!

E, baš smo postali dio razvijenog svijeta. Nitko više staromodno ne uzvikuje – čuvaj se raka kože!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)