Da sam ja neko, ponosio bih se gospodstvom od malih nogu. Već sa 15 godina furam kravatu i sako. Doduše, bio je to gornji dio uniforme koju smo nosili na nastupima limene glazbe Željezničkog kulturno-umjetničkog društva "Vaso Miskin Crni".

Taj teget sako sa zlatnim epoletama i prvi fitilj u životu bili su uvjet za ulazak u kultnu Slogu. Morao si biti uredan Titov omladinac ako si želio slušati Indexe i njihovu muziku, u početku najčešće prekopiranu sa sumnjivog kapitalističkog Radio Luxemburga.

Na ulazu je naš izgled primjerenih socijalističkih omladinaca ocjenjivao golijat Žuga, redar pred kojim je Sarajevo drhtalo. Bio je opasniji i od onih što su bili u zgradi preko puta i koja se zvala Republički SUPBiH, tada sjedište raznih službi za progon nepoćudnih. Mogli su te zakajtariti u teku sumnjivih ako si malo jače drmao glavom sa nešto dužom kosom. Čuo sam ponekada pored uha kako neki šapću - pazi na onog raspojasanog bitlsa!

Da sam ja neko, hvalio bih se kako sam među prvima u raji mirisima pokušavao privlačiti, kao cvijet pčele radilice, sarajevske ljepotice u trenucima kada Pimpek značajno najavljuje - a sada dame biraju. Bodo bi započeo s tihim prebiranjem po žicama gitare, Fadil bi utišao svoj bas, Đoko bi umjesto palica uhvatio one četkice da nježno dira bubnjeve, a Ranko i Neno dopunjavali bi svečanu romantičnu harmoniju u polumraku najvažnije plesne dvorane naše mladosti, prigušenim tonovima crno bijelih dirki.

E, onda, sjećam se, kako sam se, kao fol slučajno, prišuljao buketu curica među kojima je bila i ona što me je dugo kužila dok su svjetla, do prije kojeg trena, sijala punim sjajem. I, evo je... Zamolila je za ples, a ja sam se kao nećkao. Lagano sam je zagrlio, osjetio kako se izazivački približava mojim razbacanim oblinama. I onda kao kobra naglo odmiče, panično pokušavajući uhvatiti zrak.

- Hej, šta ti je to?

- Misliš u džepovima?

- Kakvim džepovima! Kakav ti je to miris?

- Najnoviji! Pokošeno sijeno, donijeli mi iz Trsta.

- Ma, gdje ćeš s tim meni koja sam alergična na travu! Hajde, zdravo, vidimo se kad promjeniš kolonjsku.

Potom sam, sve do iduće subote, pitao raju koji je miris, a da nije trava, najbolji. Svi su kazivali Pino Silvestre. Skucam nekako koju kintu i dođoh do te bočice što je umjesto čepa imala zatvarač u obliku polušišarke.

I dođe subota, dok si dlanom o dlan. Pimpek prozva dame i ja čekam i čekam. Nigdje mojih očiju plavih. Kad neko nježno pokuca po ramenu. Ona, sija kao najljepši reflektor u mraku Sloge. Krenuli smo nježno i oprezno. Ali, nakon pola sentiša Indexa, koji su krivi za mnoge ljubavi, brakove i djecu nastalu poslije muzike uz prigušene lampe, opet se naglo izvila iz mog sve čvršćeg zagrljaja.

- Šta je sad?!

- Baš si, papak. Opet ti s onim mirisom sijena!

- Kakvo sijeno, ovo ti je Pino Silvestre.

- Nemoj meni folova, nego, ponavljam ti, mijenjaj kolonjsku!

Da nije bila kao bombona lako bi ja u letu na neke druge oči. Zato idemo sada na mangupluk, naredne subote. Jer, nemam ja više love da svake sedmice nabavljam novi miris.

I, opet dođe najljepše veče hefte. Opet Pimpek reče - a sada dame biraju. Utrnuše sviću i u polutami poznati dodir po ramenu.

- Da li je drug omladinac promjenio miris?

- Izvoli pomiriši.

- Uh, super! To se traži. Dugo i zaljubljeno smo plesali, i kada su se upalila svjetla, i kada su Indexi krenuli s bržim stvarima.

Na rastanku, uz početnički, lagani poljubac, upita nisi mi rekao kako se zove ta nova kolonjska.

- Miris Pokošenog sijena!

Viđao sam je i narednih subota u Slozi. Nikada mi nije prišla, a ja sam sistematski mijenjao kolonjske. Malo Pino, malo sijeno. Svake subote novi miruh mladog Paje.

... Sjetio sam se ove epizode iz mog života kada sam ovih dana na redovnim bicikističkim turama bio zapuhnut jakim mirisom pokošene trave na beskrajnim holandskim poljima. Sijeno im gotovo tukne, nedo bog, da sam s takvom kolonjskom bio u Slozi. Zabranili bi mi ulaz do kraja života.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)