Najveći mogući zločin – genocid – zbio se u Potočarima, u Evropi, u 20. vijeku. Sudbina toga stratišta na kome čovjek ostaje bez daha i bez riječi, nijem i skrušen (ukoliko nije političar) neobična je i danas zbog više razloga. Ono je i danas svjedočanstvo o licemjerju i bezdušnosti, o zastrašujućoj neetičnosti tzv. međunarodne zajednice koja se zaklinje u ljudska prava i humanost.

Naime, to stratište epskih razmjera dato je na upravu onim institucijama koje su tu počinile genocid (Vojska i Policija RS). To je ruganje masakriranju hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su tek trebali da kroče u život. Zar je moguće veće licemjerje i nehumanost?!

Druga forma stradanja Srebreničana jest obilježavanje godišnjice 11. jula 1995. Iz godine u godinu, tu se uporno i na isti način skrnavi to nepregledno bijelo šehidsko mezarje. Riječ je o praksi da na tome mjestu najveće patnje i mučeništva svake godine drže govore kojekakvi političari iz bijeloga svijeta, ali i oni domaći.

Na mjestu gdje vlada muk, skrušenost, kajanje – na tome mjestu brundaju njihove limuzine, oni se postrojavaju u prve redove i oni drže problematične govore. Oni su važniji od šehidskog mezarja!

Proizlazi da je cijela manifestacija radi njih: to im je prilika da sebe promoviraju, da ubiru političke poene, da papagajski izgovaraju olinjalu frazu da se nikada i nikome ne ponovi, a nisu u stanju učiniti ni toliko da tim prostorom ne gaze iste one čizme iz kojih su pobijeni toliki nedužni ljudi.

I tu Evropa usavršava svoje licemjerje i nehumanost: čak i načelnik Srebrenice je osoba koja negira genocid u Srebrenici, uinat Inzku, Schmidtu, svakoj vrsti etičnosti. I šta je neko preduzeo u vezi s tim?!

Na tome mjestu – simbolu ljudskog stradanja, ali i „ljudskog“ zvjerstva – trebalo bi zabraniti političarima da drže govore i da sebe promoviraju. Mogu doći, mirno i skrušeno se pokloniti ili dovu proučiti, ali ne i govoriti jer politika je kaljava, vjerolomna, nepouzdana, nedostojna toga mjesta. Politika je i u narodu sinonim za deficit karaktera.

U Potočarima imaju pravo da govore svećenici/teolozi, filozofi, pjesnici, jer je povod i taj jedinstveni prostor u skladu s njihovom etičnošću, mudrošću i uzvišenom emocionalnošću. I obrnuto: taj povod i prostor skrnavi se samoživošću političara i nagonom za samopromocijom. Oni Potočare pretvaraju u svojevrsni blasfemijski festival!

Svake godine, u Potočarima svjedočimo demoniji politike u svetome prostoru šehidskog mezarja. Tako se stradanje Srebrence nastavlja.
Šta mislite, gospodine Suljagiću, može li se osujetiti ta vrsta demonije?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)