Bh. produkt dizajner i dugogodišnji rekreativac, Edin Ličina (33) okušao se dosad u brojnim sportovima, ali njegova ljubav prema biciklizmu kao i triatlonu nadjačala je sve ostale sportove.

Ovaj mladić svoju sportsku karijeru započeo je 2010. uz podršku trenera i prijatelja, svjetskog stručnjaka Jonuza Zoranjića kada se počinje baviti kondicionim treninzima. Ubrzo je uslijedio i njegov prvi sprint triatlon na Boračkom jezeru, a nakon odlaska trenera u Dubai, pravi pauzu te se intenzivnijem treninzima vraća po trenerovom povratku, nakon četiri godine.

Sustavni rad na ličnom sportskom napretku za Edina je ozbiljna stvar tako da se 2021.godine pridružuje Atletsko-rekreativnom klubu „Jukastrength“ čiji je predsjednik i osnivač trener Jonuz Zoranjić, te kao klub vrlo brzo pristupaju i  Biciklističkom savezu BiH nakon čega Edin počinje da se takmiči na zvaničnim trkama. 

Za DEPO portal, Edin je odlučio podijeliti iskustvo s jedne od utrka na koju je posebno ponosan, a radi se o B-Hard Ultra Race utrci od čak 1200 KM, 14235 metara elevacije, 29 (23 solo i 6 parova) takmičara i još 10 brevetaša (rekreativnih vozača) koja se vozi kroz Bosnu i Hercegovinu. Utrka se održavala od 10. do 15. juna 2022. 

Od 29 takmičara, priča nam Edin, bio je jedini takmičar iz BiH u svojoj kategoriji. Ostali učesnici iz BiH (njih 4-5) su vozili Brevet, odnosno nisu se takmičili. Vozili su tu turu u grupi i bez pravila.  Edin je završio na 18. poziciji i to za oko 101h.

Kako je to izgledalo i koje je sve izazove trebalo prijeći na tom putu, saznajte iz Edinovog iskustva u nastavku:

PO VJETRU I KIŠI, PA JOŠ I 'ZAMALO NEZGODA': 11.06.2022.godine u 5.00 sati laganim tempom krenuli smo iz Banja Luke do izlaza iz grada gdje je bila prozivka, te je trka i zvanično započela. Prva kontrolna tačka Kozara. Bez mnogo napora sam stigao do kontrolne tačke  i odmah nastavio dalje do Mrkonjić grada, gdje je bila i druga kontrolna tačka. Koncentracija na visokom nivou, hidriranje i unošenje kalorija po planu. Bez zadržavanja se čekiram na CP2 i nastavljam dalje. CP3 je na Kupresu sa ukupno pređenih oko 230km. Na Kupresu sam napravio prvu veću pauzu, uzeo normalan obrok i istegao se, nakon ukupno sat i 30 minuta, nastavio sam dalje za Mostar po nevjerovatnom vjetru i kiši. Prva „zamalo nezgoda“  mi se desila tu - proklizao sam i jedva izbjegao udes sa šleperom. Srećom nije bilo nikakvog kontakta pa sam nastavio dalje.

Nakon pola sata pljuska, ugrijalo je hercegovačko sunce i nakon još pola sata bio sam suh i nastavio dalje za Mostar (CP4) gdje sam stigao oko 22:30. U Mostaru sam napravio grešku koja će se ispostaviti kao najveća u toku cijele utrke. Trebao sam napraviti pauzu od najmanje 4-5h. Trku sam nastavio nakon samo 2h odmora i posljedice te greške sam osjetio odmah nakon penjanja na Svitavu, gdje sam bukvalno osjetio gašenje tijela i uma, te sam čvrsto odlučio da odustanem, uz tješenje samoga sebe kako je dotadašnjih 400 i kusur km sasvim ok i zaspao sam pored jednog tunela.

Nakon sna koji je trajao cca 4h budim se odmoran i shvatam da odluka za odustajanjem otpada i nastavljam dalje. Vremenski uvjeti se pogoršavaju - sunce prejako grije, temperatura previsoka, uspon do stanice na Ćirinoj trasi nevjerovatnih 12%. Pravim kratku pauzu za jedan obrok na stanici Ravno i nastavljam dalje prema Trebinju (CP5). Po dolasku u Trebinje pravim pauzu od cca 3 sata gdje sam uspio i odspavati. 

KAD OSTANEŠ BEZ KOMUNIKACIJE: U momentu kad odlučujem da krenem dalje iz Trebinja, desila mi se nova nezgoda. Ispao mi je telefon i displej telefona je u potpunosti pocrnio što je značilo da ostajem bez navigacije i komunikacije sa organizatorima. Jedino što mi je u tom momentu bilo poznato su gradovi u kojima su kontrolne tačke, ali tačne lokacije nisam  imao. Odlučujem da nastavim dalje. U 23:30 stizem u Gacko i pravim pauzu do 4:30 ujutro kada nastavljam put prema Tjentištu, svjež, naspavan i pun elana. Na putu prema Tjentištu počinju se javljati bolovi u ahilovim tetivama, na početku manji, ali kako je teren bio nevjerovatno raznolik, tako je bol bivala sve veća i veća, pa sam bio primoram da stanem u Goraždu uzmem medikamente i ručam.

Nakon pauze krećem prema Višegradu. Tjentište je bio CP 6, a Višegrad CP7. Sve ono čega se sjećam je da je CP u Višegradu i da sam na slici u pozadini vidio Andrić grad, tako da sam, iako i dalje bez navigacije, vrlo brzo našao CP7 i nastavio narednih cca 20km penjanja gdje mi se odmah na početku uspona desila još jedna nezgoda. Točak mi je upao u pukotinu na cesti i zbog težine stvari, umora, iscrpljenosti, jednostavno nisam imao snage da se uopšte borim da ostanem na biciklu, pa sam pao.

Manje ogrebotine na skočnom zglobu, koljenu i kuku su ništa zbog čega se ne može nastaviti dalje. Sjemeč, planina za koju iskreno nisam ni znao, ne tako težak uspon, ali veoma dug. Na vrhu Sjemeča me dočekala trava tako jako zelena, da ne znam da sam ikad u životu vidio nešto slično i priznajem nisam dugo uživao u pejzažu, obzirom da me prekinuo lavež ogromnog psa, pa sam jako  brzo nastavio niz brdo, prema Rogatici. Iz Rogatice nazad prema Goraždu, brzinsko opremanje vodom i energetskim čokoladicama i opet uz brdo samo ovaj put na Hranjen, Pale, pa opet uz brdo na Jahorinu.

Na Jahorinu sam se počeo penjati oko 22:00 laganim tempom, ali otprilike na sredini dobijam nekakvu nevjerovatnu volju i snagu i za veoma kratko vrijeme se nađem pred CP8 na vrhu Jahorine gdje odlučim da ću se za taj dan još spustiti u Sarajevo i prespavati.

MISLIO SAM DA ĆU MORATI DA ODUSTANEM 200 KM PRIJE CILJA: Ujutro opet nastavak i to penjanje - moja najdraža i najmrža planina Bjelašnica. Već vidno umoran i istrošen Bjelašnicu sam odvozio dosta sporije nego na treninzima. Čekirao sam se na CP9 i nastavljam dalje laganijim terenom sa većinskim spuštanjem do Busovače. Eh Busovača. U Busovači sam trebao biti samo u prolazu, međutim, pri brzini od 40-45 km na sat desila mi se nova nezgoda. Upadnem u veliku i duboku rupu u asfaltu i pukne mi upravljač na biciklu. U tom trenutku sam se već bio pomirio sa činjenicom da je trka završena i da sam primoran da odustanem 200 km prije cilja. U međuvremenu sam našao zamjenski telefon pa sam mogao javiti svima koji su pomno pratili moj put da je sa trkom gotovo i da ne mogu nastaviti dalje.

Čekajući organizatore da me upute šta dalje da radim, veoma tužan i razočaran sjedio sam u lokalnom baru i razmišljao kako je ostalo još 200km i da je prava šteta što ne mogu dalje.
Nakon par sati čekanja u bar dolazi Dražen Akrap, momak kojeg sam u životu ukupno dva puta vidio i to na dvjema trkamana na kojima smo obojica bili učesnici. Kaže: “zvao me Nikica, kaže da ti je pukao upravljač…kako bolan, jesi li pao, jesi li ti dobro?”

'DAJ BOLAN, NEĆEŠ NA 1000 OSTATI, IDI TO ZAVRŠI': Počinjem da mu prepričavam sve i u momentu kad sam mu rekao da imam još 200 km, ponudio mi je svoj bicikl i rekao: “daj bolan, nećeš na 1000 ostati, idi to završi”.  Opet ne odustajem i nastavljam dalje prema Vlašiću. Na Vlašić se penjem u 23:30 i na Galici sam bio oko 1.00h iza ponoći. CP10 zatvoren. Temperatura 6°…

Nakon upornih 45 minuta kucanja i zvonjenja na vratima planinarskog doma, izlazi čovjek, vidno ljut što sam ga probudio, otvara vrata i kaže: ”daj mi karticu da stavim pečat i vrijeme i ako ćeš spavati idi gore u „dvojku““. Na Galici sam prespavao i sutradan odvozio još preostalih 120km i to prvo do Jajca(CP11), te na kraju na početnu tačku u Banja Luku na CP12.

Dolazak u Banja Luku je bio nešto posebno, kao što Nikica (organizator) reče “Prvi nije imao ovakav doček.... šta ti se sve izdešavalo, ovdje je vrijeme apsolutno najmanje bitno”.

I tako 1200 km dan za danom kroz Bosnu i to kroz predjele i puteve koje samo lokalno stanovništvo koristi. Od plus 47 stepeni do 6 stepeni... uz nezgode, pregrijavanja, smrzavanja, mrak, životinje, desila se i završila moja “Avantura”.

Fotografije Edinove biciklističke avanture možete pogledati u priloženoj foto galeriji iznad.

(Foto: Edin Ličina/ DEPO PORTAL/mr)