Ugledni američki list The New York Times objavio je veliku reportažu iz Bosne i Hercegovine.

Autor je Joshua Hammer, a on se u članku bavi trenutnom političkom situacijom u BiH.

Naziv članka je: Bosna je na rubu. Raport.ba ga prenosi u cijelosti:

Bosanska dolina piramida, u blizini srednjovjekovnog grada Visoko, sadrži tri brda za koja Semir Osmanagić, antropolog školovan u Sarajevu, koji ih je “otkrio” 2005. godine, tvrdi da su ih izgradili ljudi prije 29.000 godina. Tokom takozvanog Malog ledenog doba, kaže on, visoko razvijena civilizacija je izabrala ovo mjesto da podigne, blok po blok, tri simetrične strukture u rasponu visine od 290 do 1100 stopa: piramidu zmaja, piramidu mjeseca i piramida Sunca. Prema njegovoj teoriji, tri strukture su možda funkcionisale kao napredni komunikacioni sistem, emitujući “energetske zrake” koji su pratili putanju sunca. „Ruski naučnici kažu da je brzina skalarnih talasa sto miliona puta veća od brzine svetlosti“, kaže on, „tako da se informacije trenutno kreću s jednog kraja galaksije na drugi“.

Ispod Doline piramida leže tuneli Ravne, drevni umjetni labirint koje je Osmanagić počeo čistiti 2006. godine. Dio od 1,8 milja otvoren za javnost, kaže on, visoke koncentracije naelektriziranih molekula poznatih kao negativni ioni isporučuju iscjeljujuću energiju. „Mogu da vam kažem ovo, nikada nisam imao Covid, a biti na ovom mjestu je hiljadu puta moćniji od bilo koje vakcine“, rekao mi je ranije ove godine, dok smo stajali pored ulaza, posmatrajući posjetioce kako stavljaju kacige prije nego što zarone. U mrak. Iako su naučnici odbacili piramide kao prevaru, kompleks je postao najpopularnija bosanska turistička atrakcija. Prošle godine ih je posjetilo oko 136.000 ljudi, od kojih su mnogi pokušavali ojačati svoj imunološki sistem, liječiti razne bolesti ili se zaštititi od koronavirusa.

Semir Osmanagić u tunelima Ravne

Najpoznatiji posjetilac piramida je teniska zvijezda Novak Đoković, etnički Srbin iz Beograda — i tragač za „energetskim čvorištima“ i „koncentričnim krugovima“ — koji je ovo mjesto nazvao „rajem na zemlji“. Đoković, koji je u januaru isključen sa Australian Opena nakon što nije dostavio dokaz o vakcinaciji protiv koronavirusa, prvi je put došao na piramide početkom 2020. i vraćao se četiri puta. Tokom septembarske posjete, Osmanagić je vodio Đokovića kroz vodu do grudi u dijelu koji je bio zatvoren za javnost. “Osjećaš da ti energija prolazi kroz tijelo i to je jako teško izraziti riječima”, rekao mi je Osmanagić. „Ti si kao u majčinoj utrobi. Zaštićeni ste.”

Stavio sam šljem, sagnuo glavu i, u pratnji mladog vodiča koji govori engleski, pratio Đokovićev put kroz tunel. Dok smo se spuštali kroz slabo osvijetljene prolaze, ona je razotkrila svoj uvježbani ritam o mjerenju energije na Bovisovoj skali, levitirajućim ćelijama, skalarnim valovima i drevnim “protorunskim” simbolima urezanim na ploču od pješčanika. Na odmorištu sam upao u razgovor s Amirom, krhkim, mršavim čovjekom koji je u svojim 70-im godinama koji je sjedio na klupi pored svoje žene. Dijagnosticiran mu je rak i prošao je sedmu rundu kemoterapije, dolazio je u tunele 10 uzastopnih dana, svaki put po nekoliko sati. Laboratorijska analiza, rekao mi je, pokazala je značajno poboljšanje u broju bijelih krvnih zrnaca. “Ne mogu reći: ‘Osjećam ovo, osjećam ono’, ali barem me je ovo učinilo željnim da nastavim”, rekao je.

Većina ljudi Osmanagićevu turističku atrakciju smatra bezazlenom fantazijom – ili jesu, u svakom slučaju, sve dok nije udarila pandemija i neki Bosanci nisu pokušali da se liječe ovdje umjesto da se vakcinišu. (Bosna ima jednu od najnižih stopa vakcinacije protiv koronavirusa u Evropi, oko 26 posto, prema Svjetskoj banci.) Godinama su Bošnjaci — bosanski muslimani, poput Amira — hrlili na ovo mjesto koje se nalazi u pretežno muslimanskom dijelu zemlje. Neki prihvataju Osmanagićeve tvrdnje kao dokaz da su oni potomci velike civilizacije.

Bosanske piramide u Visokom

I bosanski Srbi piramide smatraju simbolom nacionalne transcendentnosti. To je vjerovanje u skladu sa tvrdnjom pokojnog srpskog pseudoistoričara Jovana Deretića da su Srbi „najstariji evropski narod“, koji je dominirao kontinentom milenijumima. Za bosanske Srbe, međutim, ova samoobmana je dio većeg prepravljanja stvarnosti, talasa negodovanja i poricanja koji sada prijeti da razbije zemlju.

Jednu generaciju nakon rata u Bosni, koji je bio odgovoran za smrt blizu 100.000 vojnika i civila od 1992. do 1995. godine, bosanski Srbi su uglavnom prihvatili fikciju da su oni primarne žrtve sukoba. Zloglasni ratni lideri poput Radovana Karadžića, osuđenog za ratne zločine zbog svoje uloge u opsadi Sarajeva, i Ratka Mladića, komandanta snaga koje su masakrirali više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, smatraju se neshvaćenim herojima koji su se borili za spas srpskog naroda. Prošle godine, Fond za humanitarno pravo u Beogradu, glavnom gradu Srbije, objavio je izvještaj u kojem se navodi da su zvaničnici bosanskih Srba podstaknuli nacionalistički žar umanjivanjem ratnih zločina i tvrdnjom da strane sile tjeraju Srbe da „osjećaju sramotu“.

Ovakva emocionalna prepisivanja istorije ispunjavaju knjige populističkih lidera širom Evrope. U Srbiji je predsjednik Aleksandar Vučić podržao tvrdnju da su Srbi nepravedno oklevetani kao agresori u bosanskom ratu, pohvalio Slobodana Miloševića — kojem se u Hagu sudilo za zločine protiv čovječnosti — kao „velikog srpskog vođu“ i izrazio žaljenje što se Srbija nije širila dalje po Balkanu. Vučić, koji je u aprilu izabran za predsjednika drugi put, jedan je od rijetkih evropskih lidera koji održavaju bliske veze sa Vladimirom Putinom, odnos ojačan njihovom zajedničkom pravoslavnom vjerom i njihovim nacionalističkim stavom.

Oni se također oslanjaju na narativ žrtve. Putin, koji je raspad Sovjetskog Saveza nazvao “velikom geopolitičkom katastrofom stoljeća”, pozvao je na niz egzistencijalnih prijetnji – nacisti, NATO, korumpirane zapadne vrijednosti – kako bi opravdao rusku invaziju na Ukrajinu. I, kao i Vučić, sprovodi strategiju poricanja, okrivljujući ukrajinsku vladu, na primjer, za ruske zločine u Ukrajini ili tvrdeći da su ih inscenirale antiruske ličnosti. I Putin i Vučić se oslanjaju na uvjerenje da vladaju velikim narodima kojima su ukradene prirodne granice i njihove herojske sudbine, bilo da su to „nacificirani“ Ukrajinci, Bošnjaci ili američki i evropski vođeni kabali.

U Bosni je takav porast dostigao vrhunac prošlog jula, kada je lider bosanskih Srba Milorad Dodik, kao odgovor na novi zakon koji zabranjuje negiranje genocida u Bosni, ozbiljno ograničio srpsko učešće u bosanskoj vladi na šest mjeseci. Dodik je nepokolebljivi saveznik Vučića i Putina, a njegovi interesi se sve više usklađuju sa interesima Rusije, koja nastoji da blokira kretanje Bosne ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u i želi da ojača srpsko-ruski savez. Postoji bojazan da bi rat u Ukrajini mogao stvoriti efekat prelivanja, pri čemu bi Putin radio zajedno sa Dodikom na podjeli krhke zemlje. Prošle jeseni, Christian Schmidt, međunarodni administrator odgovoran za nadgledanje Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni 1995. godine, podnio je izvještaj Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojem je upozorio: „Izgledi za dalje podjele i sukobe su vrlo realni.”

Federativna Narodna Republika Jugoslavija nastala je 1945. godine pod Josipom Brozom Titom, partizanskim i komunističkim vođom u Drugom svjetskom ratu. U deceniji nakon njegove smrti 1980. godine, federacija, koja se sastojala od šest republika, počela je da se raspada. 1991. Slovenija, Hrvatska i Makedonija proglasile su nezavisnost. Bosna i Hercegovina — multietnička država sastavljena većinom od Hrvata, Bošnjaka i Srba — povukla se iz krnje Jugoslavije, ostavljajući za sobom samo Srbiju i Crnu Goru, 1992. godine. Bošnjaci, koji su činili skoro 50 posto stanovništva Bosne, nastojali su zadržati državne granice iz 1945. Predstavnici bosanskih Srba tražili su nezavisnost svih područja sa značajnim brojem Srba. Nova armija bosanskih Srba formirana je od 80.000 otpuštenih jugoslovenskih vojnika koji su bili u garnizonu unutar Bosne. Uz podršku Miloševića i ostataka Vojske Jugoslavije pod njegovom kontrolom, uključujući komandose specijalnih snaga, nove snage su počele da kombinuju zasebne enklave protjerivanjem i masakriranjem Hrvata i Bošnjaka. Ubrzo nakon toga i Hrvati i Bošnjaci su počeli da se bore za teritoriju unutar zemlje, a u nekim slučajevima su se bošnjačke vojne jedinice čak i okrenule jedna protiv druge.

U aprilu 1992. godine, srpske snage u organizaciji Mladića i Karadžića okupile su se na brdima koja okružuju Sarajevo i započele opsadu bosanske prijestolnice koja je trajala 46 mjeseci. Granatiranje i snajperska vatra ubili su oko 10.000 civila. U Banja Luci, etnički mješovitom gradu s oko 200.000 stanovnika u sjeverozapadnoj Bosni, bosanski Srbi su protjerali Bošnjake i Hrvate i uništili većinu tragova muslimanske kulture, uključujući džamiju Ferhadija, znamenitost iz 16. stoljeća koja se smatra jednim od najboljih primjera arhitekture iz otomanskog doba na Balkanu.

Tri godine kasnije, bošnjačka i hrvatska vojska Bosne i Hercegovine udružile su snage i zajedno — uz zračnu podršku NATO-a — natjerale čelnike bosanskih Srba da pregovaraju o prekidu borbi. Rezultirajući Daytonski mirovni sporazum uspostavio su dva etnički zasnovana “entiteta”, Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine. Ujedinila ih je slaba federalna vlast u Sarajevu koja ima tročlano predsjedništvo (Bošnjak, Hrvat i Srbin) i jedinstvenu bosansku vojsku, poreznu vlast i pravosuđe. Sporazum je omogućio Srbima, koji sada čine nešto više od trećine stanovništva Bosne, nešto manje od polovine teritorije zemlje, zamrznuvši dobitke koje su ostvarili tokom rata. Izvještaj Centralne obavještajne agencije iz 1994. okrivio je trupe bosanskih Srba i paravojne snage za “90 posto” ratnih zločina u sukobu, uključujući prisilno iseljenje i sistematsko ubijanje pripadnika drugih etničkih grupa. Ipak, prema riječima Leile Bičakčić, direktorice Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu, bosanski Srbi su došli s drugačijom porukom od podjele zemlje: „Bio je to građanski rat, oni su branili svoju teritoriju i zato nisu počinjeni zločini.”

Dodik je rođen 1959. godine u Banjoj Luci, a odrastao je u obližnjim Laktašima, gdje su njegovi roditelji uzgajali krompir na imanju od 17 ari. Iako se u ranoj mladosti osposobio za karijeru mesara, Dodik se kao tinejdžer uključio u politiku Komunističke partije i studirao političke nauke na Univerzitetu u Beogradu. Kada je 1992. počeo rat, držao se podalje od borbi. Siniša Vukelić, direktor Capitala, nezavisne novinske službe u Banjoj Luci, rekao mi je da je Dodik tokom sukoba prevozio krijumčarene cigarete između Hrvatske i Banja Luke, zaštićen od srpskih političara i komandanata. Nadimak mu je bio Mile Ronhill, po popularnom hrvatskom brendu. „Zbog Dodikovih dobrih veza sa Beogradom, dobili su riječ „Ostavite ovog tipa na miru, on je jedan od nas“, kaže Vukelić. Kada je rat završio 1995. godine, Dodik se pozicionirao kao reformator i osnovao umjerenu alternativu Karadžićevoj ekstremističkoj stranci.

Wolfgang Petritsch — austrijski diplomata koji je od 1999. do 2002. bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, što ga je učinilo odgovornim za nadgledanje Dejtonskog sporazuma — identificirao je Dodika kao političara koji bi mogao podržati krhki sporazum. “Bio je jedan od rijetkih koji nije aktivno učestvovao u ratu”, rekao mi je Petritsch. Razgovarali su o politici dok su se vozili u Dodikovom crnom mercedesu. “Pomislio sam, kako može priuštiti takav auto?” Petritsch kaže. “Znali smo da postoji korupcija, ali morali smo birati između prozivanja i suočavanja s onima koji su manje loši.” Petritsch je od Dodika osigurao sporazume o zaštiti prava male hrvatske i bošnjačke manjine koja živi u Republici Srpskoj i da podrži izgradnju spomen obilježja u Srebrenici. Richard Holbrooke, izaslanik Sjedinjenih Američkih Država koji je posredovao u Dejtonskom sporazumu, pohvalio je Dodikov pomirljiv stav u svojoj knjizi iz 1998. godine “Završiti rat”. Kada bi se pojavilo više lidera poput Dodika i izdržalo, “Bosna bi opstala kao jedinstvena država”, napisao je. Prema Petritschu, “ovo je bio najintenzivniji period izgradnje nacije u bosanskoj historiji i Dodik se u potpunosti s tim složio”.

Iako je Dodik srpski član tročlanog Predsjedništva u Sarajevu, on je posljednju godinu — od svoje dramatične akcije u ljeto 2021. godine, ograničavajući ulogu Srba u bosanskoj vladi — proveo u Republici Srpskoj, pripremajući se za nacionalne izbore ove jeseni i povremeno bratimljenje sa srpskim slavnim ličnostima. U septembru je snimljen kako pjeva srpske narodne pjesme sa Đokovićem na vjenčanju osvajača zlatne olimpijske medalje u džudou. Pažnja društvenih medija koja je nastala kao posljedica je istakla odnos između populističkog političara i svjetski poznatog sportiste koji je ponekad prihvatao zabrinjavajuće simbole srpskog nacionalizma. 2008. godine, na primjer, tokom protesta u Beogradu nakon proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije — otprilike deceniju nakon rata na Kosovu, u kojem su srpske trupe i milicioneri ubili hiljade muslimanskih civila — Đoković je napravio video u kojem je izjavio: „Mi smo spremni da branimo ono što je naše”, a zatim dodao: “Kosovo je Srbija”. (Đokovićev otac je rođen na Kosovu kada je ono bilo autonomna pokrajina u sastavu Srbije.) On je 2020. pozirao za fotografiju držeći flašu rakije ukrašenu likom Draže Mihailovića, kontroverznog vođe srpskog četničkog pokreta, koji je osuđen ratnih zločina i pogubljen od strane Titove vlade nakon Drugog svjetskog rata. (Vlada Srbije je 2015. poništila osuđujuću presudu.)

Dodik je dva puta odlikovao Đokovića Ordenom Republike Srpske. Njih dvojica su 2020. godine zajednički posjetili skijalište Jahorina izvan Sarajeva, koje je na Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine bilo simbol multietničkog identiteta Bosne. Ali Dejtonski sporazum odredio je to područje kao dio Republike Srpske, a danas druge etničke grupe u zemlji uglavnom izbjegavaju to mjesto. Đoković je bio meta žestokih onlajn napada bošnjačkih aktivista, iako njegovi branitelji, među kojima su i Hrvati i Muslimani, kažu da je nesvjesno ušao u neke kontroverze i da je u velikoj mjeri bio snaga za pomirenje na Balkanu. Govorio je o prijateljstvu sa hrvatskim sportistima, a 2014. vodio je međunarodnu kampanju za novčane pomioć nakon poplava u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj u kojima su na desetine poginule, a hiljade ostavile bez krova nad glavom.

U februaru sam sreo Dodika, koji ima 63 godine, u sjedištu njegove vladajuće stranke u Banja Luci, sada glavnom gradu Republike Srpske. Sjedio je u zlatnoj fotelji s jastucima u salonu ukrašenom odgovarajućim tepisima, zavjesama i sofama krem ​​boje. Nakon što je ustao i uhvatio me za ruku, rekao sam mu da sam pisao o njemu 2000. godine, kada ga je Clintonova administracija smatrala umjerenim u zemlji kojom dominiraju srpski ekstremisti. Posljednjih godina, njegova retorika je postala podla, međutim, prezirući Bošnjake kao “drugorazredne ljude” i “izdajničke preobraćenike” koji su prodali svoju izvornu pravoslavnu vjeru “za večeru”. (Jedno načelo srpskog nacionalizma je da su Bošnjaci prvobitno bili pravoslavni Srbi koji su prešli na islam i omogućili pet vijekova osmanske vladavine.) On je masakr u Srebrenici nazvao „izmišljenim mitom“ i „nečim što ne postoji“.

Kako, upitah, objašnjava njegovu transformaciju? Nagnuo se naprijed u svojoj stolici i prebacio temu na ono što je nazvao izdajom bosanskih Srba. Dejtonski sporazum je bio “neuspjeh”, rekao je on, za čije raspadanje Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici nisu učinili ništa da ga spriječe. “Krivi su Amerikanci, a to nije moja greška”, rekao je. “Muslimani misle da su najveće žrtve rata i žele cijelu Bosnu za sebe. Srbi su žrtve višegodišnje demonizacije.” Dodik se obrušio na novi zakon o negiranju genocida, koji je nametnuo prethodnik Christiana Schmidta kao visoki predstavnik. “Ne može stranac da dođe ovdje i nameće zakone, bez obzira o čemu se radi”, rekao je Dodik. Zapravo, sporazum Vijeća za implementaciju mira iz 1997. godine, koji se sastoji od 55 zemalja i agencija koje nadgledaju Dejtonski sporazum, dao je visokom predstavniku ovlaštenje da donosi zakone i otpušta bosanske zvaničnike.

Pitao sam Dodika koju stranu podržava u nadolazećem sukobu u Ukrajini. (Rusi su izvršili invaziju tri dana kasnije.) Nekoliko puta se sastao sa Putinom u Moskvi i Beogradu, a Rusija je podržala Dodikovu tvrdnju da visoki komesar pretjeruje i ugrožava prava bosanskih Srba. “Ja sam za stranu mira”, rekao je Dodik. Putin je, dodao je, “zaista dobar momak”.

Od kada je došao na vlast u Republici Srpskoj, Dodik je, smatraju njegovi kritičari, entitet pretvorio u lični feud. “On sada kontroliše sve.”, rekla mi je Lejla Bičakčić. “Javni tenderi, javni ugovori, infrastrukturni radovi, sve to vodi nazad do njega.” Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, na društvenim mrežama tvrdi da su Dodik i njegova uža porodica nakupili skrivene udjele u 70 kompanija – od kojih su mnoge u vlasništvu rodbine, prijatelja i poslovnih saradnika. Dodik se nasmijao optužbama za korupciju. “Možda će u Americi ljudi glasati za kriminalce, ali ne i ovdje”, rekao je. Priznao je da posjeduje jedan uspješan posao: destileriju šljivovice na svojoj farmi u Laktašima. Godišnje proizvede 100.000 boca, od kojih mnoge izvozi u Srbiju, Sloveniju i Njemačku. „Glatko je kao konjak“, rekao je, nudeći mi čašu.

Dodik je zadržao podršku javnosti kroz grube emocionalne apele na srpski identitet. Dana 9. januara ove godine, 30. godišnjice Dana Srpske — godišnjice Karadžićevog proglašenja otcijepljene srpske države u okviru Bosne i Hercegovine — Dodik je prkosio nalogu Ustavnog suda BiH i organizirao ratobornu proslavu srpske moći. Stotine policajaca sa crvenim beretkama, mašući automatskim oružjem, marširali su iza borbenih vozila, a pridružili su im se i srpski oficiri iz državne vojske van dužnosti. Predstavnici Rusije, Kine, Srbije i francuske krajnje desničarske Stranke nacionalnog skupa gledali su sa tribine. Nakon skupa, Dodikove pristalice pjevale su srpske nacionalističke pjesme, mahale trobojnom zastavom Republike Srpske i istakle transparente posvećene Mladiću. Dodik se „igrao vatrom“, rekao mi je jedan zapadni diplomata.

Bošnjaci i Hrvati također su podložni vlastitoj politici podjela i samoobmana. Bošnjački veterani obučeni u zelene beretke, mašući zelenim islamskim zastavama i uzvikujući “Allahu akber”, prodefilovali su u Bužimu, kod Bihaća, u zapadnoj Bosni, u kontraprotest nakon parade povodom Dana Srpske 9. januara. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, nacionalistička stranka, osudila je pomirljivi jezik Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva, koji je služio u multietničkoj bosanskoj armiji tokom rata; stranka se zalaže za prepisivanje izbornih zakona u zemlji kako bi etnički Hrvati sami birali hrvatski predsjednički sastav. (Stranka negira ovu karakterizaciju i kaže da razmatra nekoliko prijedloga.) Trenutno, prema Dejtonskom sporazumu, svi građani u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu glasati za hrvatskog ili bošnjačkog kandidata.

Ali Dodikova politika podjela je najdublja. Na ulicama Banja Luke nigdje se ne vidi plavo-žuta zastava Bosne i Hercegovine; samo trobojnica Republike Srpske visi sa zgrada vladinih kancelarija, policijskih stanica i javnih spomenika. U susjedstvu otrcanih poslijeratnih stambenih blokova, vidio sam grube portrete Mladića, kojeg mnogi nazivaju “koljačem Bosne”, iscrtane šablonima na zidovima. Portreti su se pojavili nakon Nove godine, rekli su mi lokalni novinari, postavili su ih mladi članovi fudbalskih klubova, a platili lokalni političari. „Ovi mladići pokušavaju da formiraju identitet“, rekao mi je Semir Mujkić, glavni urednik Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini, koja prati poricanje genocida u zemlji. “Oni vide da se napadaju Srbi, pa misle, ja mogu da uradim nešto za svoj narod, mogu da ih branim.” Na jednoj velikoj raskrsnici veliki mural prikazuje Mladića kako pozira ispred zastave Republike Srpske, uz legendu ispisanu ćiriličnim slovima: „Ujedinjenje je počelo i više se ne može zaustaviti“. Ova linija se odnosi na sve popularniji osjećaj u RS koji podržava aneksiju entiteta Srbiji, sa kojom se graniči, potez kojem se protivi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Jedno od rijetkih mjesta u Republici Srpskoj na kojem se otvoreno vijori bosanska zastava je Srebrenica, mjesto najgoreg ratnog zločina. Kako su borbe zahvatile istočnu Bosnu, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je u aprilu 1993. proglasilo ovu općinu “sigurnom zonom” i postala je mjesto okupljanja raseljenih Bošnjaka. Snage bosanskih Srba izvršile su vojni napad dvije godine kasnije; 30.000 ljudi stiglo je u krug ugašene jugoslovenske fabrike akumulatora u selu Potočari, koje su holandske mirovne snage iz Ujedinjenih nacija pretvorile u svoje sjedište. Prije nego što su se trupe povukle pod prijetnjom Mladićevih snaga u julu 1995. godine, Srbi su autobusima odvezli muškarce i dečake, streljali ih po šumama i skladištima, a zatim njihova tijela bacili u masovne grobnice. Iako su hiljade preživjelih pobjegle u planine i pokušale doći do drugog sigurnog područja, Tuzle, udaljene 60 milja, skoro uhvaćeni i ubijeni.

Godinama su bosanski Srbi sprečavali napore Bošnjaka da na tom mjestu podignu spomenik. Godine 2001. Ured visokog predstavnika, pod Petritschom, uspostavio je Memorijalni centar Srebrenica u staroj bazi za holandske mirovne snage. Posmrtni ostaci više od 6.600 žrtava, izvučeni iz masovnih grobnica i planinskih obronaka, sahranjeni su na njegovom ogromnom groblju preko puta. Od tada je ovo mjesto postalo bojno polje između Bosanaca koji su predani sjećanju na ubistvo i srpskih etničkih nacionalista koji poriču da su se ona dogodila.

Posjetio sam Memorijalni centar jednog prohladnog popodneva u februaru. Tog dana otvarala se izložba stvari koje su izvukle iz masovnih grobnica ili koje su donirale porodice žrtava – kutiju za cigarete, džepni sat, farmerke, a među stotinama prisutnih bili su evropski ambasadori i bosanske zvanice. Ni jedan zvaničnik iz Republike Srpske, rečeno mi je, nije se pojavio. „Gledat će na vas kao na neku vrstu izdajice ako dođete ovdje“, rekao mi je Semir Mujkić, čija je Balkanska istraživačka mreža bila jedan od organizatora izložbe. Manji kontingent policajaca čuvao je stražu na parkingu.

Mujkić krivi Dodika za njegovanje kulture poricanja. Srbi optužuju Bošnjake da preuveličavaju broj poginulih; tvrde da je groblje ispunjeno bošnjačkim vojnicima ili čak praznim kovčezima; i tvrde da su zločini koje je njihov narod pretrpio bila loša ili gora od onoga što su doživjeli Bošnjaci. “Ovako ne bi bilo bez Dodika”, rekao je Mujkić. „Neću reći da je čitavo stanovništvo Srbije navijalo za ovu ideju, ali da smo imali drugačiji narativ u poslednjih 10 godina, mogao bi da se promjeni. Kada sam ranije pitao Dodika da li smatra da su Karadžić, Mladić i drugi osuđeni srpski ratni zločinci krivi za genocid, on se ogradio. “Ne mogu poništiti odluke Međunarodnog krivičnog suda”, odgovorio je. Ali, nastavio je, “Ako je Mladić kriv za zločine nad Muslimanima, onda muslimanski generali moraju biti odgovorni za zločine nad Srbima”. (Zapravo, trojici visokih bošnjačkih oficira se sudi pred lokalnim sudovima za ratne zločine, uključujući generala Sakiba Mahmuljina, koji je optužen da je komandovao odredom koji je 1995. godine ubio 50 ratnih zarobljenika i civila bosanskih Srba.)

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, čiji su članovi porodice ubijeni u Srebrenici, rekao mi je da je centar često na meti militantnih negatora. Nekoliko dana ranije, kako je rekao, lider jedne male desničarske stranke u Srbiji stajao je na putu između groblja i centra i snimao sebe kako izgovara: “Ja sam u Potočarima i nije bilo genocida”. Srbi su se vratili na laži i samoobmanu, rekao je Suljagić, kako bi izbjegli suočavanje sa strahotama rata i vlastitim saučesništvom. “S jedne strane imate DNK tehnologiju, a s druge strane imate usmenu tradiciju, epske pjesme i sranja”, rekao je. On je pohvalio novi zakon o genocidu jer je značajno umanjio lažne tvrdnje koje su nekada dominirale društvenim medijima i javnim diskursom u Republici Srpskoj.

Upoznao sam Jasmilu Žbanić, najslavniju bosansku filmsku rediteljku, jednog jutra u Kawi, kafiću na brdu s pogledom na centar Sarajeva. Kroz prozor, dok smo pijuckali kapućino, vidjela su se neka od mjesta sa kojih su srpske granate ispaljivane iz smrtonosnih minobacača na grad. Žbanić je dobila nominaciju za Oscara za svoj film “Quo Vadis, Aida?” iz 2020. o očajničkim pokušajima prevoditeljice Ujedinjenih nacija da evakuiše svog muža i sinove iz Srebrenice dok su holandske mirovne snage stajale po strani. Ali snimanje filma je bilo iskušenje, rekla je. Načelnik Srebrenice, Dodiku lojalan, nije im dao dozvole za snimanje na lokaciji; Dodik i drugi najviši političari im ne bi dozvolili da za ključnu scenu osiguraju bosanski vojni tenk. (Nakon višemjesečne molbe, dobili su dozvolu da koriste dva tenka na jedan dan, ali se jedan od njih odmah pokvario.) Uprkos uspjehu filma, još uvijek nije javno prikazan u Republici Srpskoj. Lideri bosanskih Srba su “prepametni”, rekla je Žbanić, da bi potpuno zabranili film. Njen prethodni ratni film “Grbavica: Zemlja mojih snova” također nikada nije igrao u kinima u Republici Srpskoj. Prema njenom riječima, vlasnici kina su rekli: „Bojimo se. Oni će razbiti pozorište. Poslat će finansijsku policiju.”

Kako mi je rekao Željko Komšić, hrvatski član tročlanog predsjedništva: „Gubimo ogromne količine vremena i energije i stvaramo osjećaj bespomoćnosti kod ljudi. Neki ljudi misle da stvari koje nisu uspjeli postići tokom rata, korištenjem oružja, nasilja i etničkog čišćenja, mogu učiniti na politički način.”

Danas je Bosanska dolina piramida dio šireg fenomena: carstvo snova i dezinformacija u kojem kao da živi sve veći broj ljudi širom svijeta. Fantastične tvrdnje da njegova energija može izliječiti rak i Covid, da služi kao svjetionik za međugalaktičke civilizacije, zaveli su desetine hiljada voljnih vjernika koji traže protuotrove za uništeno društvo. Piramide su, prema Semiru Osmanagiću, bile prva manifestacija sofisticirane balkanske kulture koja je nadmašila sve one u zapadnoj Evropi. „Morate da znate da je prva kulturna oaza posle ledenog doba bila u Srbiji“, rekao mi je. „Prva evropska civilizacija bila je duž rijeke Dunav, oko današnjeg Beograda.

Arheolozi se uglavnom slažu da su naselja nastala između 5300. i 5000. godine p.n.e. u dolini Dunava — 1.770 milja duž rijeke koji uključuje dijelove Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Srbije, Rumunije, Bugarske, Moldavije i Ukrajine — ali se naučnici ne slažu oko toga da li je prvi od njih bio u modernoj Srbija. „Našu istoriju su pisali Berlin, Pariz i London, ali ja kažem da kao narod treba da budemo ponosni na to“, rekao je Osmanagić. Zajedničko interesovanje za ovo neolitsko naselje pomoglo mu je da se poveže sa Novakom Đokovićem, rekao je: "Novak je čovjek sa mnogo interesovanja, uključujući pravu istoriju balkanskog regiona, kao i ja".

Osmanagić i ja smo prošli pored štandova sa suvenirima na kojima su se prodavale razglednice, prirodni sapuni, biljni čajevi i bočice vode bosanske piramide vađene iz podzemnih bara u tunelima Ravne. Ova voda, rekao mi je moj vodič kroz tunel, ima “emocije”, prema jednom japanskom naučniku. Povoljno reaguje na “pozitivnu energiju” unutar lavirinta, rekla je, i razvija heksagonalne kristale koji ga čine posebno terapeutskim.

Grupa djece i njihovih nastavnika na školskom izletu navijali su dok je Osmanagić šetao: Antropolog se posljednjih godina pojavio kao jedna od najprepoznatljivijih ličnosti u Bosni. U posljednjih nekoliko godina iskoristio je dio svoje ušteđevine kako bi kupio đubretarsku močvaru pored tunela i pretvorio je u “Park Ravne 2”, s prostorom za koncert, šumovitom pješačkom stazom i drugim atrakcijama. Brza ekspanzija se već pokazala izuzetno popularnom.

“Ovo je velika stvar – historija, nauka, duhovnost, ljepota života, sve zajedno”, rekao je, istražujući uređeno zemljište. „Za tri ili četiri godine imaćemo 500.000 ljudi. Za 10 godina milion ljudi. Ne znamo čak ni dokle će ovo ići.”

(Raport.ba, DEPO PORTAL/md)