„Uništeni gradovi, raseljeni civili, zločini protiv čovječnosti: Poput mnogih ljudi iz bivše Jugoslavije, i Žanetu i Ivanu su događaji u Ukrajini vratili u vlastitu prošlost. Na hiljade izbjeglica ponovno stižu u Švicarsku. A ono što Ukrajinci ovdje doživljavaju vrlo je slično iskustvima Bosanaca. Ali neke stvari su za Bosance krenule po zlu. Da li je Švicarska izvukla pouku iz toga?", pita se autor članka, objavljenog u listu Neue Zuercher Zeitung (NZZ).

List piše da je Ivana Drnaj iz Zenice prvo sa mamom i sestrom boravila kod strica u hrvatskom Đakovu. Njena mama je, stoji u tekstu, dok je podizala hranu u Caritasu, ugledala natpis na kojem je pisalo kako Švicarska nudi prihvat izbjeglicama iz BiH. "Odlučila je da se sa tada 11-godišnjom Ivanom i Ivaninom petogodošnjom sestrom zaputi u tu zemlju i tako je dospjela u Azilantski centar u Balmbergu, koji se nalazi u kantonu Solothum. Tamo su ostali 9 mjeseci. Ivana pohađa školu u susjednom mjestu." NZZ napominje kako je jedan lokalni list objavio članak pod naslovom „Gladni znanja", članak o Ivani i Ivici, dvoje stranaca iz razreda, u kojem njihov nastavnik govori o tome kako „sada svi Švajcarci imaju priliku ljubav prema bližnjima pokazati na djelu a ne samo verbalno".

List piše da put Žanete Štrbac iz Gradačca u Švicarsku nije bio slučajan. Autor navodi da je ova, tada 13-godišnjakinja sa majkom i mlađom sestricom, utočište najprije pronašla u Trogiru a potom odlazi kod tetke u gradić Herisao na istoku Švajcarske.

„Solidarnost je bila velika, ali ne tako velika kao u ovom trenutku prema Ukrajincima. Podjela uloga u kompleksnom sukobu u BiH bila je previše difuzna, a agresora i žrtvu nije bilo moguće tako jasno imenovati", kao sada u sukobu u Ukrajini, kaže se u članku i dodaje kako je u Švicarskoj utočište našlo 24.500 izbjeglica i prognanih iz BiH.

Švajcarski dnevnik ističe kako je Žaneta postala Jeanette, koja je bila dobra učenica ali dozvola boravka stalno joj se produžavala na po 6 mjeseci. "1994. roditeljima uspijeva da odu u Njemačku ali ona želi da ostane tamo gdje jeste. Ne zna da li da ide na zanat ili upiše gimnaziju – najprije se odlučuje da ode u Ženevu i godinu dana radi kao dadilja."

Sa Ivanom je situacija malo drugačija, piše NZZ. "Nakon godinu dana porodici se priključuje otac. Roditelji ne smiju raditi jer imaju izbjeglički status. Solothurn je restriktivniji nego drugi kantoni. Na jelovniku je često pita. Ali Ivana se sve bolje uklapa u novu sredinu i blista u školi. 'Pogledajte kako je Ivana vrijedna. Vi, koji sve imate u životu, mogli biste se ugledati na nju', govorio je tada njen nastavnik", prisjeća se Ivana u razgovoru za Neue Zürcher Zeitung. 

Prisilni povratak nakon okončanja rata u BiH

Navodi se da se s okončanjem rata u BiH i potpisivanjem Dejtonskog sporazuma za švicarske političare okončao i osnov za dalji boravak ratnih izbjeglica iz BiH u Švicarskoj. „Ti ljudi moraju znati da mi njihovu budućnost vidimo u njihovoj zemlji", objavio je ministar pravosuđa Arnold Koller u aprilu 1996. a podsjeća NZZ naglašavajući da to znači da za obitelj Ivane Dunaj nema više budućnosti u Švicarskoj. „Otac bi doduše, s obzirom da je bio interniran u srpski koncentracioni logor, mogao to uzeti kao argument za ostanak kao posebno težak slučaj ali Dunajevi se odlučuju na povratak". Ivanin učitelj zalaže se da ona ostane, nalazi joj mjesto učenice škole u privredi gdje bi izučila posao tehničkog crtača i familiju u kojoj bi stanovala, ali ona napušta Švicarsku." (...)

"Žaneta se 1997. vraća u Herisau. U bolnici u mjestašcu Watwillu mogla bi završiti za medicinsku sestru ali Služba za strance to ne dozvoljava jer je to drugi kanton - St. Gallen. U aprilu 1998. ističe joj radna dozvola i tu godinu provodi radeći kao peračica tanjira. Glavni kuhar nudi joj zaposlenje i poslije isteka dozvole boravka da može ostati ali ona želi studirati. Momak joj nudi da je oženi ali ona, za razliku od mnogih drugih sunarodnjaka/inja to odbija. Bivši drugovi iz razreda sakupljaju potpise za njen ostanak ali sve je uzalud. Stiže joj nalog za prisilni povratak i ona mora napustiti Švicarsku."

NZZ potom navodi kako se deset godina nakon rata, u BiH iz Švicarske vratila samo polovina izbjeglica, jer su mnogi prepoznati kao „teški slučajevi", a "povratak Muslimana na područja pod srpskom okupacijom smatrao se neprimjerenim i nemogućim".

Bivši opunomoćenik iz Bazela Thomas Kessler nikada nije mogao shvatiti kako su švicarske vlasti mogle ovako postupati prema mladim i dobro integriranim izbjeglicama i kaže kako „druge zemlje nikada ne bi vratile dobro obučene ljude". A da su mogle ostati, „Žaneta Štrbac možda bi danas radila kao medicinska sestra ili liječnica negdje u Švicarskoj a Ivana Dunaj kao arhitektica", konstatuje NZZ.

Povratak u Hrvatsku

Međutim, "obje familije vraćaju se 1998. u Hrvatsku, jer u BiH nemaju perspektive. Ali i u Hrvatskoj je njihov početak težak i trnovit. 'Bosanci' tamo nisu baš omiljeni i neki Hrvati ih smatraju 'parazitima'. No, nakon izvjesnog vremena Žaneta i Ivana uspijevaju da se uklope. Odlaze u Zagreb i studiraju germanistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu. Obje rade kao profesorice i zahvalne su na iskustvu, stečenom i Švicarskoj".

Niko ne zna koliko će potrajati rat u Ukrajini. Ali, za razliku od izbjeglica iz BiH, „status ukrajinskih izbjeglica neuporedivo je bolji i oni će nakon 5 godina dobiti odobrenje boravka B (Aufenthaltsbewilligung B) koji im omogućuje pravo na rad a time i ostanak u svim kantonima", piše Neue Zuercher Zeitung.

(Dw.com, DEPO PORTAL/md)