NEKAD PRVI, A GDJE SMO SADA

Kič kakav zaslužujemo: Sarajevo između sivih fasada i nesnosne fontane na Bjelašnici... Gledaj kakvi smo!

Nedjeljni magazin 02.05.22, 17:30h

Kič kakav zaslužujemo: Sarajevo između sivih fasada i nesnosne fontane na Bjelašnici... Gledaj kakvi smo!
Siva je naša boja, a zapuštenost trajno stanje i zaštitni znak. Nismo u stanju izboriti se s uništenim fasadama, ali jesmo sa šumama i planinama

 

 


 

Izvor: Analiziraj.ba
Piše: Ozren Kebo

 

Ako je tačno da je Sarajevo prvo u Evropi imalo tramvaj, kanalizaciju, uličnu rasvjetu i ostale kerefeke iz ovdašnje komunalno-civilizacijske mitologije, onda bi takve priče u javnost trebalo plasirati s najvećom dozom stida. Znači, nekad si bio prvi, a pogledaj gdje si i kakav si danas.


Mala provincijska svijest obožava slične neprovjerenosti, jer je lakše mislima bluditi nad nekom imaginarnom i mitologiziranom prošlom veličinom nego se suočiti sa sadašnjim stanjem. Objektivno govoreći, Sarajevo je svoje Periklovo doba davno preživjelo i odživjelo. Danas bolujemo od uspomena. Bila su dva takva vremenska raspona: prvi je trajao 47 godina, od kraja Drugog svjetskog rata do početka (novo)ratnog okruženja, a drugi, doduše neželjeni, 1425 dana, od početka do kraja opsade. Pa i ta dva perioda imaju dovoljno tamnih mrlja bez kojih je ukupna historija nezamisliva.


Smjestiti sebe tačno tamo gdje ti je mjesto, vjerovatno nema većeg blagoslova kada je u pitanju pozicioniranje u prostoru i vremenu. Ali teško je biti objektivan, to malo kome na ovom svijetu polazi za rukom, pa predlažemo da kolektivno halalimo samima sebi sve ovo što mrljavimo u pokušaju da se i sopstvenom i tuđem oku prikažemo važniji nego što jesmo. Mi smo mali, siromašni i nevažni sve dok neko velik i važan ne odluči da i dalje budemo mali, ali trunku više bitni nego što inače jesmo.

 

Lakše je mislima bluditi nad nekom imaginarnom i mitologiziranom prošlom veličinom nego se suočiti sa sadašnjim stanjem. Objektivno govoreći, Sarajevo je svoje Periklovo doba davno preživjelo i odživjelo. Danas bolujemo od uspomena


Ono što je Viktor Jerofejev početkom milenija napisao za Beograd još više važi za Sarajevo. Slavni ruski pisac opako se razočarao kad je onomad došao u sivu, zapuštenu metropolu, koju su nekad iz Moskve gledali s divljenjem. Asocijacija na glavni grad Bosne i Hercegovine je automatska: siva je naša boja, a zapuštenost trajno stanje. Samo pogledajmo te ružne fasade za koje nema lijeka. Kad se iz vidokruga izmaknu sveprisutni stereotipi i kad posmatrač otvori oči – pred njim bljesne derutan grad. I to u svim svojim aspektima.


Derutan mu je Veliki park, derutna nam je Ferhadija, kojoj mnogi u patriotskom zanosu tepaju da je najljepša ulica na svijetu, a ona tako odiše zapuštenošću, siromaštvom, duhovnom i materijalnom bijedom, da se u nju više ne može gledati od nekog nesavladivog jada. Derutne su stare austrijske zgrade, odavno u fazi raspadanja, derutna je i kompletna socijalistička zaostavština, a na putu ka neizbježnoj derutnosti je i dobar dio onoga što je izgrađeno nakon rata.


Naša je tranzicijska ironija da nam samo tržni centri nisu derutni. U moru sivila, BBI, SCC, Alta, Importane i pokoji Bingo blješte ko bajramska lampa. Ako je fakat tačno da smo prvi imali tramvaj, pa nije li došlo vrijeme da ga već jednom promijenimo i kupimo nešto modernije? Ovdje je sve što nabavimo i prvo i posljednje. U sve nas uselio se taj osjećaj nepopravljive zapuštenosti, ona nam je postala najvažnije obilježje. Majstori estetike derutnosti.

 

I kako bi ozvaničio tu evidentnu pobjedu urbaniteta nad šumom, nepoznat neko, a najvjerovatnije se radi o onom eternalnom načelniku općine Trnovo, u epicentru Bjelašnice postavio je jednu blješteću, nesnosnu fontanu, kič-simbol svih turskih, španskih i meksičkih sapunica, ali i svake tranzicijske države...


Svaki pokušaj da se izvučemo iz zatečenog sivila daje još gore rezultate. Pogledajmo kako je takav pokušaj završio na Bjelašnici, koju neki i dan danas zovu olimpijskom ljepoticom. To da je olimpijska, još je i faktografski tačno, ali od njene ljepote skoro da nije ostalo ništa. Bjelašnici se desilo ono najgore što se jednoj planini moglo desiti: centralna teritorija totalno je urbanizirana, vodozaštitna zona uništena, a šume se i dalje nemilosrdno sijeku kako bi se oslobodio prostor za nove stambene objekte i hotelske kapacitete.


I kako bi ozvaničio tu evidentnu pobjedu urbaniteta nad šumom, nepoznat neko, a najvjerovatnije se radi o onom eternalnom načelniku općine Trnovo, u epicentru Bjelašnice postavio je jednu blješteću, nesnosnu fontanu, kič-simbol svih turskih, španskih i meksičkih sapunica, ali i svake tranzicijske države u kojoj je nekoliko stotina prebogatih posjednika progutalo sve što se do tada moglo smatrati državnim, narodnim ili zajedničkim imetkom i općim dobrom.


Bjelašnička fontana tako postaje neželjeni bosanskohercegovački, ili bar kantonalni, čisto sarajevski simbol, svjedočanstvo da se nismo u stanju izboriti s ružnim fasadama, ali jesmo sa šumama i planinama. Zvuči odista depresivno, al’ to je blješteće ruglo izgleda jedina alternativa onom gradskom sivilu.


Od nas dosta. Pamtite nas po fontanama našim.

 

(Analiziraj.ba/DEPO PORTAL/ad)

 

 

BLIN
KOMENTARI