U petak, 29. aprila, u okviru Međunarodnog dana igre/plesa, u Narodnom pozorištu Sarajevo na repertoaru je premijera komične opere "Telefon". U predstavi učestvuje solisti i hor Opere NP Sarajevo, solisiti i ansambl Baleta i Sarajevska filharmonija.

Režiju potpisuje Aleksandar Nikolić, koreografiju Aleksandar Ilić, a dirigent je Dario Vučić.

Riječ reditelja: Kad aparat pobijedi čovjeka

„Telefon“ Đan Karla Menotija je mali dijamant koji nam u 23 minuta daje sve ono što operska publika obožava: baritonsku ariju gnjeva kao iz najboljih Verdijevih opera, jednu ariju lamenta kao parodiju Donicetijevim lamentima glavnih junakinja, zatim izvanrednu ariju u kojoj sopran demonstrira moć koloratura poput Kraljice noći kod Mocarta i na kraju nježan i strastven ljubavni duet kao iz Pučinijevih opera.

Svi sastojci su tu, međutim sada umjesto u 180 minuta, komprimovani u samo 23 minuta scenskog roler-kostera. Ipak, „Telefonu“ ništa ne nedostaje, posebno ne sukob dva uzbudljiva lika - kapriciozne, sobom opsjednute Lusi i zaljubljenog, šarmantnog Bena.  
     

Međutim, Menoti je pišući ovo djelo 1947. predvidio problem koji je danas mnogo aktuelniji nego prije 75 godina. Menoti je prvi koji je fasciniran automantima poput telefona, radio aparata, televizije, i koji ih prvi uvodi u opere koja je gotovo eksluzivno rezervisana za visokomimetske likove, mitološka bića i eventualno pastoralna nisomimetska stvorenja. Automat je prvi put na sceni kao ravnopravni partner.

Lusi je zavisnik od svog telefona, opsjednuta je njime i dopušta da najbolje od pravog života promakne pored nje dok opsesivno šapuće u slušalicu. Slika koja nam je dobro poznata danas.

Ben je šarmantan, senzualan, duhovit, posvećen i topao - idealan psihoprofil partnera iz nekog magazina za dame. Ben je spreman da je zaprosi - ono za šta je junacima serije „Seks i grad“ bilo potrebno 100 epizoda, Menoti vješto plasira već u petom minutu. Ipak, šta to nije u redu sa našom Lusi, nama tako bliskoj i razumljivoj, mnogo bliskijoj nego što su nam Toska, Baterflaj, Leonora, Elizabeta, Lučija, Eboli, Norma,Turandot, Karmen...?

Operske junakinje znaju šta je prava ljubav i one umiru i žive za nju posljednjih 400 godina. Ipak, da li smo mi preko Menotija i naše savremene postavke svjedoci svijeta koji se upravo radikalno promijenio u nešto drugo. Ako se operske junakinje koje su najokorelije u svojoj tipološkoj klasifikaciji mijenjaju nakon 400 godina, da li to znači da se i svijet toliko radikalno promijenio i da je neprepoznavanje mogućnosti prave ljuvbavi danas postao standard?  

A šta je sa našim Benom - da li je on savršena kockica u mozaiku savremene narcisoidne civilizacije? Kako je moguće biti do te mjere opsjednut nekim ko nas ne primjećuje i ko nas vječno stavlja na drugo mjesto? Šta nije u redu sa civilizacijom u kojoj odbijanje i ne-ljubav izazivaju veću privlačnost od topline i komunikacije.
     

Lusi u 23 minuta trajanja opere, posredno ili neposredno, komunicira sa 28 likova preko telefona, što znači da ona na svakih 50 sekundi pronalazi vrijeme i mjesto u svom životu za svakog od njih. Negdje u pauzama između „svih ostalih“ je i malo mjesta za Bena, par sekundi za onog kojeg Lusi zaista voli i za kojeg je vezana.

Od 23 minuta predstave, Lusi 20 minta govori u slušalicu, nežno dodirujući brojčanik. Na prvi pogled frivolna komedija, bez dubine i kompleksnosti, vrlo dopadljive i komunikativne muzike, slatkasta, ružičasta. Međutim, ispod slojeva ružičaste farbe i pliša osjećamo nešto neprijatno. Smijemo se, šarmirani smo, sve je lagano - ali osjećamo neprijatnu stvarnost. Aparat-telefon je pobijedio Bena - čovjeka.

Možda će za par decenija, kada artificijelna inteligencija pobijedi čovjeka, kiborzi nastaviti da postavljaju opere koje je napisao čovjek, sa onom ljubavlju i opsesijom sa kojom mi postavljamo antičke tragedije starih Grka koji više ne postoje. Možda će oni ovu operu čitati iz drugog ugla - kao prvo herojsko opersko djelo u kojem je automat trijumfovao nad čovjekom.

Fragmente iz predstave pogledajte u našoj fotogaleriji.

(DEPO PORTAL/ad)