Piše: Esad DURAKOVIĆ

Ima jedna čudesna nesrazmjera: mali, dječiji uzrast i njegova neizrecivo iskrena i velika patnja.

Vidim na ekranu djevojčicu – jednu od mnogih sa sličnom sudbinom – kako skrhana sjedi na ruševinama svoga doma, na zgarištu svoga zavičaja. Zanijemila od bola i čuda, sa suzama na utrnulome djetinjem licu. Tek se naslućuju one dvije djetinje dražesne jamice na obrazima – tamo gdje se izobilna dječija radost inače slijeva.

Sjedi nepomična i bezglasna na ruinama svoga svijeta.

Mala, prerano, okrutno osirotjela Palestinka.

Danima i noćima već progone njeno djetinjstvo moćnim granatama i najzad su – upravo kao svoj cilj! – razorili njen zavičaj i njeno djetinjstvo.

Čak i nebo iznad ostalo je prazno i užasnuto.

To je onaj sudbinski tegobni čas kada u dječijem grlu zamire i sami glas pa mu se otima samo bezgrješna misao:

Kako Bog svemilosni tako nešto dopušta...

I čije stradanje je strahotnije: da li njeno ili stradanje Rušitelja koji njoj patnju stvara tako što vlastitu čovječnost nepovratno i kosmički tragično razara...

Da silne li armije koja dječije svjetove razara, koja je odvažno privržena upravo takvim svojim zločinima!

I dok sjedi na ruinama svekolikog svoga svijeta, sudbinski važna dilema u Djevojčici počinje da stasava:

Da li već sada – sa ovih ruševina i zgarišta – zauvijek ponijeti neumitnost mržnje,

Ili upravo u ovome spoznati besmislenost svakog pustošenja i svakoga progona...

(DEPO PORTAL/md)