Svakog proljeća radosno gledam behar bogato razgranate krošnje koji simbolično boji vlasi naše sve rijeđe kose. Ponosan što je moja generacija zasadila ovo stablo ispred naše nekadašnje osnovne škole na sarajevskom Marijin Dvoru, koja je tada nosila ime Slaviše Vajnera Čiče.

Ne znam zbog čega su školi mijenjali ime, jer Čiča nije bio ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Srbin, ali znam da mi neki pričaju da je to sada elitistička obrazovna ustanova.

Začuđen pitam se da li već i u osnovnim školama ima elitizma i da li već tada započinju podjele na tajkunsku i kokuznu djecu?!

I sjetim se kako je decenija davnih moj pismeni rad o Titovoj štafeti bio proglašen najboljim u našoj osnovnoj školi. Sjećam se kako poslije noćima nisam spavao sanjajući kako me grli Josip Broz Tito.

I. napokon, uh teško mi jer i danas boli, sjetim se kako su mi neki važni iz školske Zbornice objasnili da je došlo da zabune i da je pravu nagradu za susret s Titom na Danu štafete u Beogradu, zapravo dobio taj i taj. Za kojeg smo svi znali da mu je tata neki veliki drug u veličanstvenoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. I još pamtim kako su nastavnici posebno pažljivo prozivali tog što mi je preoteo i radost da ću prvi put posjetiti i glavni grad ondašnje Jugoslavije.

Doživio sam potom niz nepravdi u godinama koje sam preživio, ali nijedna me nije zaboljela kao ta i jedino me pogled na ovu sliku smiruje.

Što sam stariji sve se više uvjeravam da djeca najduže pamte. Znam danas su neke nove partije važne da vam dijete bude posebno maženo ili gaženo. Dakle, ništa se nije promijenilo. Zapravo jeste. Sve je gore i gore. Žao mi je novih klinaca što će nositi uspomenu kao što je ova moja.

I njima jedino preostaje da se prazne ili liječe uz neprolaznu pjesmu - Ja sam guzonjin sin...

(DEPO PORTAL/ad)