Izvor: RSE

Piše: Una ČIlić

Šta biste uradili da ste jučer znali kakav će vam današnji dan biti? Da li biste se drugačije pripremili, nešto promijenili ili možda ipak ostali kod kuće? Koliko ste puta uopšte razmišljali o tome šta bi bilo kad bi bilo?

Šta biste uradili da ste 1992. godine znali da će rat u Bosni i Hercegovini trajati četiri godine? Da li biste te godine kada je vrijeme počelo da se mjeri u primirjima, kretanje u barikadama i svakodnevni život dijeli na prije sirene i poslije granate, da li biste tada mogli i pomisliti da ćete i 30 godina poslije pričati o ratu?

Ja ne.

Ali ja sam 1992. godine imala sedam godina. Moje odluke su bile bazične i ograničene na to da li ću ponovo da gledam Moju Afriku ili Prljavi ples. Odluke su za mene su tada donosili moji roditelji.

No, ovih dana to pitanje postavljam i sebi i drugima. Pitam se to dok gledam ljude koje poznajem iz Odese, iz Kijeva, kako ostaju u Ukrajini usred rata za kojeg niko ne zna kada i kako će završiti. Jer nikada ne znamo. Razgovaram sa ljudima iz BiH koji su te 1992. godine imali malo više godina od mene, sa ljudima koji su bili tinejdžeri, mladi ljudi na početku svojih života i pitam ih: šta biste uradili da ste znali? Pitam ih da pošalju poruku mladom sebi u 1992. godinu.

‘Sve bih opet isto’

Elvina Bukvu rat je zadesio na zimskom raspustu u Sarajevu. Imao je 17 godina i iz rodnog Goražda došao je kod brata u Sarajevo.

Rat je proveo u vojsci po Igmanu, Bjelašnici, Treskavici.

"Ja ne bih ništa mijenjao. Opet bi ponovo sve isto uradio", kaže mi Elvin koji od 2004. godine živi u Holandiji.

Razlog njegovog odlaska iz BiH je pojašnjava "ljubav prije svega" jer je u jednom od konvoja koji je 1993. godine uspio izaći iz Sarajeva bila i njegova sadašnja supruga koja je tada otišla u Holandiju.

Poput njega i Nihad Kreševljaković, direktor MESS Festivala, učinio bi sve isto.

"Ne bih postupio drugačije i uradio bih sve što sam i tad jer nekako mi se sve drugo čini besmislenim", kaže Nihad.

Rođen 1973. godine rat je proveo u Sarajevu pod opsadom dugom 44 mjeseca i kako sam kaže "sigurno da je ta opsada veoma utjecala na to ko sam ja danas i vrlo bih se teško mogao zamisliti drugačijim."

Svoje matursko veče Elma Arfadžan dočekat će u ratu.

Sa 18 godina javiće se da radi u ratnoj bolnici u Jablanici. Kako kaže umjesto na more i u provod život se pretvorio u borbu za opstanak. Uskoro počinje raditi na lokalnoj televiziji gdje je i danas zaposlena.

"Ako me pitate bi li ostala u svojoj zemlji i ponovo je branila onoliko koliko mogu. Odgovor je da bih, časno je braniti svoj dom. Ali nikome ne bih poželjela našu sudbinu."

I Damir Šehanović iz Tuzle kaže da bi uradio sve isto. "Upravo sam te 1992. godine počeo da radim posao o kojem sam maštao i sanjao."

Kako kaže koliko god je 1992. godina okrutna, strašna i teška godina kojom je započeo strašni četverogodišnji period, za njega je bila i godina prosvjetljenja i godina kada je počeo da radi ono što voli.

No, ostati ili otići nije crno bijela odluka. Niti su svi koji su otišli i ostali van zemlje.

Edin Palata je na samom početku rata otišao u Njemačku jer su mu roditelji bili tamo, no vratit će se u rodni Mostar tri mjeseca kasnije.

Kako kaže, ne zna ni sam što se vratio "možda zbog raje, možda jer se nije mogao uklopiti." No, nije mu krivo jer je kako kaže jednostavno to bilo tako. Gledajući unazad na 1992. i na pitanje da je znao da će rat trajati četiri godine Palata kaže:

"Ne znam, vjerovatno ne bi ništa promijenio.

Palata će biti u ratu i jedna od osoba koja će snimiti rušenje Starog mosta u Mostaru. Izgrađen 1566. godine most je 9. novembra 1993. godine srušilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO). U Mostaru živi i dan danas.

Sada 30 godina kasnije kaže da bi možda drugačije razmišljao. Ali ne zbog sebe.

"Nego zbog moje dvije kćerke koje vidim da nemaju ovdje perspektivu."

Nastavak teksta i više detalja čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)