Ne dešava se prečesto u regionalnim književnim krugovima da se u dva mjeseca štampaju tri tiraža iste knjige koju prate javne pohvale drugih pisaca, publike i kritike. Pišući i objavivši roman „Blank“, svoj književni prvijenac, b kreirao je skoro pa novi pokret ili je barem okupio one koji još uvijek, uprkos svemu, žele životu da daju šansu. U susret književnoj večeri "Blank u Beogradu", posvećenoj autobiografskom romanu "Blank", Štukan je gostovao na N1 i ispričao kako je njegov roman nastao.
Kaže da ga je najprije pisao kao neki svoj dnevnik.
“Htio sam da ga svojoj kćerki dam kao poklon nekad, kad napuni 23, 24 godine da vidi ko joj je bio otac”, kaže Štukan, navodeći da je želio time i da joj ne da ideju „od nekoliko glupih ideja koje je sam radio“, da ona to izbjegne.
Njegova knjiga počinje iskustvima iz rata. To su, kaže, aktuelne priče uvijek. „Imamo ratova uvijek, svuda, mi to iz naše arogancije ne vidimo, nama su bitni samo oni koji su nama blizu. U Kongu su takvi ratovi, zločini, i niko o tome ne priča. Tamo ima rude, tamo ima dijamanata i to se sve zataškava, niko o tome ne priča“, naveo je Štukan.
“Moj put se odvijao upravo tako zato što je bio rat”, naveo je Štukan. Kazao je da je njega rat mijenjao u početku – do trenutka kada je shvatio šta je to zapravo. „Mijenjao je moj koncept misli, hemiju u mozgu, čak sam i počeo da mrzim, iako sam bio pacifista prije rata… Ali uspjeli su to – čitavom mašinerijom koja radi za to – da promjene moj način razmišljanja. Imam „sreću“ da sam se nagledao takvih užasa u životu, ali da sam to vidio dva puta, vjerovatno bih bio jako istraumiran“, rekao je.
Kaže da je bio u jedinicama (Armije RBiH) koje su prilično rano ulazile u proboje i da je vidio svašta. “Aktivno sam u borbama bio više od godinu, pa sam zaglavio u ludnici, bio sam 11 mjeseci, a nakon toga sam oslobođen vojne službe”, navodi Štukan.
Promocija je 6. aprila u 19h u Domu omladine u Beogradu. U Srbiji je već treći tiraž u prodaji.
“Mislim da se ovdje knjiga već raširila… Ništa još negativno nisam čuo ni u Sarajevu, čak od nacionalista, ni od jako desnih, ni u Srbiji od desnih. Kad tako otvoreno kažeš sve, bez zadrške i vidiš da nije mržnja nešto što mene pokreće, već ti tačno objasnim zašto je to tako, šta se desilo u mojoj glavi, u mojoj hemiji. Izvinjavam se čitavom svijetu, jer pucao sam u čovjeka. Ne kažem pucao sam u nekog određene nacionalnosti, jer to mi je nebitno – nikad tako ne mogu ljude da podijelim – ali samo pucanje u ljudsko biće… I jedan pas kojeg sam ubio, greškom, slučajno, i njega nosim na duši i nije mi lako zbog toga. I jednu pticu sam ubio kao klinac, i zbog toga mi je i dan-danas žao. Ljude ubijati, čemu to, zašto”, upitao je Štukan.
(DEPO PORTAL/dg)