Kada krenu mirisati somuni u sarajevske akšame, ja se sjetim ove svoje, ne baš tako davne, priče. Bilo je to ovako.

...Čuva Bog Pavla svog. Upravo kada mi je počelo bivati dosadno na lijepom hrvatskom Jadranu, gdje u Makarskom akvatoriju strogo ne smiješ pi-pi, srce je počelo brže lupati. Liječnici su izračunali zabrinjavajućih 150 otkucaja pulsa, koji bi trebalo da se kreće između 60 i 80 lupanja. Nije bilo druge nego hvataj se automobila i, sa paničnim ženinim strahom, gas prema Sarajevu.

Na graničnom prelazu, srećom, nije bilo većih zadržavanja, niti pretraživanja i moj "riki tiki" i dalje je bio na brzini od 15 desetica. Dok je dobovalo u ušima, kontao sam da je dobro što prometni policajci mjere samo brzinu vozila, da su me na radaru ulovili sa pulsom od 150, oduzeli bi mi i kola i vozačku.

Uz škripu kočnica zaustavljam se u sumrak pred klinikom specijalista za srce bolnice Koševo. Iako prvi put u svojih načetih sedam desetljeća života stižem u njene dvore, ova bolnica je mom prolupalom srcu uvijek bila draga. Jer, kada neko kaže Koševo, odmah pomislim na moje bordo FK Sarajevo, i to je to. Nikada na tamo nekog Želju.

Dok hvatam prve nesigurne korake nakon stotina kilometara točkova, umjesto u bolnički ulaz, kao najbolje dresirani vučjak nesvjesno krenuh za ženom sa pretrpanim najlon-kesama u rukama. Kakvo srce, kakvo lupanje, u trenu me omađijao miris ramazanskih somuna i ćurokota. Već vidim sebe kao kakvog džeparoša početnika što zavlači ruku u plastiku i miluje prepečene baklava zareze na tankim koricama najljepših hljebova socijalističke prošlosti i kapitalističke sadašnjosti. Vrelina što izbija iz kesa vraća na davne ramazane i iftare, sofre na kojima je carevalo njegovo veličanstvo somun. Nevino bijel, lagano opaljen rumenilom peći i ukrašen mekoćom zalogaja što nestaju u trenu.

Dok hvatam prve nesigurne korake nakon stotina kilometara točkova, umjesto u bolnički ulaz, kao najbolje dresirani vučjak nesvjesno krenuh za ženom sa pretrpanim najlon-kesama u rukama. Kakvo srce, kakvo lupanje, u trenu me omađijao miris ramazanskih somuna i ćurokota

- Doktore, doktore, nije mu dobro! Vidite da je zateturao za onom ženom, gotovo da vrišti gospođa što me trpi već 40 godina.

- Ma, specijalisti dragi, zanio me mirišljavi trag somuna. Ko tome može odoljeti?

Ljudi u bijelom se zgledaše i brže-bolje položiše na nosila sa točkovima. Hodnici, lift, intenzivna njega. Hiljadu kablova vakuumski priljubljenih uz noge, ruke, grudni koš i pomahnitali rad nekakvih kosmičkih aparata što pište da poludiš. Nikada se više nisam naljutio na svoje srce. Uh, koliko može glasno pulsirati i smetati susjednim sapatnicima, također priključenim na šume raznobojnih žica.

Ma, kakva klinika za srce, ovo ti je kao u središtu nekih telefonskih centrala gdje debeli kilometarski snopovi kablova izluđuju svakog normalnog posmatrača supervještog rada ljudi što znaju odakle svaka žičica dolazi i odlazi. Meni su kroz jednu od vena nekim od bezbrojnih "telefonskih kablova", počele doticati kapi što srcem vladaju kao ramazanski somuni mojim razumom.

Najbolje je okujisao i hodža ga je često isticao za primjer. Kada bi dolazio ramazan, uvijek bi, nakon svakog dana posta, bilo ovako: Najbolji somun prvo dajte ovom vlašini - zapovijedao je hodža

Plovim mislima do pokojnog čika Mileta Janjića. Pričao mi je stotinu puta kako je bio najbolji đak kod nekog hodže u starostavnim mostarskim džamijama. Svi jarančići u godinama mu dječačkim išli u islamsku vjersku školu i on, jadan, nije imao s kim da se igra. Zamoli on tako hodžu da i njega, vlaha, prime. Dobar neki čoek pa ga ponovo spoji sa drugarima. Čika Mile, koji se i tih prvih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenijuma isticao sluhom i muzikalnošću, kao dva desetljeća kasnije na valovima rijetkih radiostanica u živom pjevanju, postade odlikaš islama. Najbolje je okujisao i hodža ga je često isticao za primjer. Kada bi dolazio ramazan, uvijek bi, nakon svakog dana posta, bilo ovako:

- Najbolji somun prvo dajte ovom vlašini - zapovijedao je hodža.

Čika Mile do kraja svog prebogatog umjetničkog života do devete decenije bitisanja nikada nije zaboravio okujisati, bio je, pričali su, glasniji i bolji, nego ovi novi što sada nastupaju sa zvučnika minareta...

Tek nakon nekoliko sati, lice dežurne liječnice Nerme Resić zračilo je manjom zabrinutošću.

- Dobro je, puls se počeo smirivati...

Kako koja kapljica infuzije, meni u glavi nova somun-pričica. Imao sam prijatelja Zorana Trninića u dalekom Teksasu. Do svog ranog odlaska bez povratka zasipao nas je receptima kako u bijelom svijetu, među mamuzama i kaubojskim šeširima, napraviti najbolji sarajevski somun. Umjesto peći čuvenih čaršijskih majstora za somunčiće, Zoka je skontao da može zagrijavanjem nekakvog kamenja da postigne isti efekat kvasanja i podizanja tijesta, te njegovu čarobnu poroznost. Svaki detalj svog somun-eksperimenta bilježio je kamerom i slao internetom nama raji razasutoj po ovom planetu.

I danas kada Zoke više nema, niko još nije uspio napraviti onakve somune kakvi su bili na njegovim slikama. Isti kao ovi što tekućih dana zavodnički mame u sarajevske akšame. Kada svi sokaci zamirišu crnim zrncima ćurokota, stopljenim sa preplanulom koricom što traži da je kradom grickaš, nadajući se da kod kuće to neće skužiti... Ja, tu je i moj drug iz djetinjstva Nerko Lalić, nekada bio inžinjer za dalekovode u Energoinvestu. Sada jedan od bosova u najvećoj kanadskoj elektrokompaniji. Nerko je kao i ja lud za somunima. Dalekovodi su ga vodili kroz sve afričke i azijske zemlje. U svakoj je tražio pretka sarajevskog somuna. Uvjeravali su ga da je stigao iz Sirije, Jemena. A, on je najsličnije našem svetom hljebiću pronašao u Avganistanu. Samo njihov je potpuno pljosnat i tamošnji pekari ne znaju kako jedino ćurokot donosi cjelovitost sarajevske somun tajne...

I danas kada Zoke više nema, niko još nije uspio napraviti onakve somune kakvi su bili na njegovim slikama. Isti kao ovi što tekućih dana zavodnički mame u sarajevske akšame

Pored moje "telefonske krevet-centrale", sada su i dvojica uglednika Treće interne klinike bolnice Koševo, profesori Marko Bukša i Šekib Sokolović. Zadovoljno klimaju glavama i posmatraju monitor iz kojeg izlazi sve mirniji ritam pištećih tonova što su me izluđivali cijelu noć. Ma, pukao bih skroz da mi nije bilo ovih ramazanskih dana i sjećanja na somune.

Onda se sjetim kako sam i ja usavršio recept za sarajevski somun u srcu Holandije. Zahvaljujući vrijednim turskim trgovcima, u njihovim dućanima zavode nas odlični Klasovi (nije reklama, majke mi) smrznuti somuni. Tvoje je samo da ih staviš u mikrovalnu ili električnu pećnicu i eto ti mirisa iz nezaborava. Ali, imaju jednu manu - nemaju ćurokot. Ali ih Turci imaju koliko hoćeš na svojim tezgama. Želiš pakovanje od deset grama, pola ili kilogram, samo reci.

Uzmemo ti, braća Goran i Zoran Delić i ja, smrznuti uvoz iz BiH, malo ga otopimo, pa u sredinu uvaljamo zrnca ćurokota i sve to zajedno dopečemo. Miriše onda sve do Sjevernog mora. Susjedi Holanđani kada prolaze pored moje kuće samo uzvikuju - lekker, lekker (odlično, ukusno) i misle da pripremamo neke balkanske kolače.

- Zadovoljni smo vašim trenutnim stanjem, zaključuju profesori Bukša i Sokolović, iznoseći mišljenje o daljnjem medicinskom tretmanu.

U bunilu kao da mi se učinilo da me pitaju treba li mi što? Umalo nisam odgovorio:

- Molio bih jedan tek ispečeni, vrući somun sa ćurokotom.

(DEPO PORTAL/ad)