Prvi dani u izbjeglištvu nikada se ne zaboravljaju. Smjestilo nas te jeseni 93. godine u veliki azilantski centar u gradu Zwolle, gotovo u središtu Holandije. Dok sam izgubljenim pogledom kružio po odajama bogatim raznim ljudskim rasama i bojama kože, trznu me glas jednog od službenika za prijem zalutalih u novi život.

- Gospodine, eno tamo sjedi još jedna porodica iz Sarajeva.

Uzbuđeno krenem ka uglu u kojem se smjestilo dvoje odraslih i, činilo mi se, desetak djece.

- Hej, i ti si Sarajevac? - dočeka me veselo čovjek tamnije puti.

Upoznavanje i odmah sumnja.

- Iz kojeg ste dijela Sarajeva? - pitam.
- Kako kojeg? Iz Sarajeva, brate! - odlučno će glava porodice.
- Baš iz grada?
- Ma, majke mi, šta ti imam lagati - nastavlja.
- Dobro, reci mi koja rijeka teče kroz Sarajevo?
- Kako koja - pa - Dunav, brate!
- Jesi siguran?
- Joj mene, budale! Sava, brate, Sava!

Zbližio sam se poslije sa velikom romskom porodicom negdje sa juga Srbije.

- E, jesi čovek, svaka ti čast, brate! Nisi nas izdao ovima što propituju. Znaš, možeš proći jedino ako kažeš da si iz Bosne ili još bolje iz Sarajeva. Svi te odmah sažaljevaju, pomažu. Dobijanje azila ti ne gine.

Stvarno, imao je desetero djece sa sobom i ženu, naravno. Kaže da živi kao bubreg u loju. Svake sedmice primao je nekoliko stotina guldena džeparca za mnogobrojnu obitelj... Ubrzo mi se pohvalio da je kupio i automobil.

- Eno ga tamo u drugoj ulici. Ne smiju ovi da ga vide, pitaće odakle mi pare.

Znao je iznenada nestajati po desetak dana. Primjećivao sam da se tada mnogobrojna porodica znala dobro smanjiti. Boga pitaj gdje li je lutao. Kada bih ga ponovo sretao, obavezno bi dobijao flašu Džoni Vokera sa crnom etiketom.

Pričali jednom šta ko voli, a ja se pojadah da odavno nisam pokvasio usne sa od prije rata omiljenim mi pićem.

- Nisam zaboravio kako si nam pomogao…
- Ma, šta sam to učinio?
- Kako šta, pa nisi im, brate, rekao da ne dolazimo iz tvog jadnog Sarajeva.

Dani su tekli, prijateljstvo je postajalo jače. Jednom između gutljaja “vatrene vode” započe, činilo mi se, fantastičnu priču.

- Znaš ono kada me nema i kada ovdje ostane manje naše djece, ja ti tada kružim po Evropi. Idem od Norveške, Švedske, sve do Španije. Samo bježim od Njemačke kao od ljute guje. Tamo su najopasniji. Znaš ti one njihove stroge ćate…

- Kakvoj Evropi? Dok smo u proceduri za azil nema mrdanja iz ovog centra - pokušavam da mu objasnim.

- To ti piše u njihovim papirima, a u mojoj glavi ti je ovo. Prijavio sam se kao izbjeglica u svakoj od tih zemalja. I kod njih kao da je rat. Zbunjeni su, nemaju, što bi se reklo, pregled ćitaba. Tako da i ne znaju gdje si sve kucao da tražiš azil. Jedino Švabe, mamu im, imaju pravu evidenciju. Rekla mi braća Cigani da bježim od njih... Moje je samo da s djecom moram biti na licu mjesta tad i tad da bih ponovo dobio lovu za pomoć azilantima.

Bila je to za mene nevjerovatna storija. Pripisao sam je njegovoj slobodnoj čergarskoj mašti i sve nestrpljivije brojao dane kada ću i ja doći na red za ”A” status koji ti nakon pet godina donosi holandsko državljanstvo...

Dok sam se jednog dana vraćao iz besciljnih šetnji po srednjovjekovnom lijepom gradu, ugledah nekoliko policijskih kola pred našim centrom. Pomislio sam, opet neki belaj među azilantima sa raznih strana svijeta. Moram priznati da su se ovdje najmanje svađale izbjeglice iz bivše nam zemlje. Priče među nama tekle su o svemu osim o politici. Ako načneš tu temu, znao si, dobićeš neprijatelja baš kao što je to tada bilo na onim dalekim balkanskim ratnim prostorima.

Onda sam ugledao dvije mlađe policajke kako pažljivo vode njegovu djecu. Mališani su glasno jecali.

- Šta je bilo? Kako je tata? - pitao sam uplašeno. Pojavio se u čvrstom klinču između dvojice golijata u uniformi.

- Uhvatilo nas, brate. Tjeraju nas natrag u Srbiju - objašnjava mi mrtav hladan. - Ma, neću ja dugo dole. Opet ću po azil u Evropu.

(DEPO PORTAL/ad)