Piše: Gordan Duhaček
Index.hr
Ruski predsjednik Vladimir Putin zapravo je svoj cijeli profesionalni život proveo boreći se protiv Zapada.
Prvo kao agent KGB-a u Istočnoj Njemačkoj, u kojoj je svjedočio padu Berlinskog zida i početku trijumfa Zapada nad SSSR-om. Kasnije kao dugogodišnji predsjednik Rusije, koju je u međuvremenu kroz službenu državnu politiku definirao kao civilizaciju za sebe, nasuprot dekadentnom Zapadu.
Uostalom, NATO kao vojni savez Zapada, odnosno SAD-a i Europe, u Putinovim je očima najveći neprijatelj i prijetnja Rusiji, čije proširenje želi zaustaviti svim sredstvima, uključujući i invaziju Ukrajine.
Kada je 2000. došao na vlast u Rusiji nakon kaotičnih i za ruske građane većinom katastrofalnih 1990-ih godina, Putin se bavio pretežito unutarnjom politikom. Progonio je izabrane oligarhe kako bi druge sebi podčinio, konsolidirao je ekonomiju, uveo kakav-takav red i nemilosrdno ratovao u Čečeniji. Time je ojačao svoju moć, koje se nije htio odreći ni po cijenu izigravanja ustavnih ograničenja da se kandidira za treći predsjednički mandat.
Zapravo je već 2008. godine, kada je izveo rošadu s lojalnim suradnikom Dimitrijem Medvedevim koji je za jedan mandat postao predsjednik dok je Putin figurirao kao premijer, bilo jasno s kakvim čovjekom i političarom imamo posla, no s vremenom je Putin postajao sve paranoičniji u vezi Zapada i sve spremniji na konkretnu akciju kako bi ga suzbijao i podrivao.
Mogao se ponovno baviti poslom agenta KGB-a, samo ovaj put s pozicije moćne Ruske Federacije, pa je Rusija proteklih godina postala sinonim za državno korištenje internetskih i društvenih mreža kako bi se manipuliralo demokratskim procesima u demokratskim državama Zapada.
Brexit, pobjeda Donalda Trumpa, masovno širenje lažnih vijesti, hakerski napadi, curenje povjerljivih dokumenata zapadnih vlada itd. - u svemu tome je proteklih godina svoje prste imao Putin sa svojim farmama botova i vojskom hakera. On naravno nije bio jedini igrač u toj igri, ali je jedan od najopasnijih, jer su Rusi pod njegovim vodstvom doista izgradili kapacitete da konstantno rade na podrivanju Zapada.
Tako su i, primjerice, izdašno financirali ekstremno desne i desno-populističke stranke i pokrete u Europskoj uniji, izvozili rusku homofobiju po Europi, pokušavali što više uz sebe vezati odmetnike od liberalno-demokratskih vrijednosti poput mađarskog premijera Viktora Orbana te općenito sijati razdor u EU i SAD-u. Svako nejedinstvo zapadnih saveznika Putin je računao kao svoju pobjedu.
I pritom se može reći da je zabilježio neke značajne pobjede, naročito u mandatu Donalda Trumpa, kada se činilo da su odnosi između SAD-a i Europske unije nepopravljivo narušeni. Ako je Putinov cilj bio razjediniti i oslabiti Zapad, onda je bilo trenutaka kada je ruski predsjednik mogao itekako biti zadovoljan.
No, sada je otišao ne jedan, ne dva, nego tisuću koraka predaleko svojom invazijom na Ukrajinu, koja je u relativno kratkom roku za političke procese u zapadnim demokracijama proizvela ono što je uvijek bila Putinova noćna mora - jedinstvo Zapada.
Putin je u samo tjedan dana natjerao Njemačku da iz korijena promijeni svoju dugogodišnju politiku prema Rusiji i pokaže kičmu te se odrekne energetske politike koja je ovisila o ruskom plinu. Ujedinio je i osnažio NATO savez kao nitko do sada; čak je i problematični turski predsjednik Erdogan na istoj liniji sa svima ostalima. Može se reći da je jedini glas koji trubi melodiju koja se Putinu sviđa hrvatski predsjednik Zoran Milanović, srećom posve nevažan čimbenik u NATO-u. Nadalje, svojim suludim prijetnjama Rusija je potencijalno privukla neutralne Finsku i Švedsku u NATO te si stvorila još veći problem na granicama, ako joj je graničiti s NATO-om tako nepojmljivo.
Putinova invazija na Ukrajinu dovela je i do povećanja izdataka za obranu među zapadnim saveznicima, a tu je opet predvodnik Njemačka, koja je odlučila investirati milijarde eura u vojsku i ubuduće doista trošiti 2 posto budžeta na obranu. Putin je sada nehotice ubrzao svjetsku energetsku tranziciju, što je dugoročno jako loše za rusku ekonomiju koja se temelji na izvozu nafte i plina.
Putin je i demistificirao rusku vojsku, jer je svima očito da ruski planovi za invaziju na terenu i u praksi ne idu tako lako. Nije isključeno da mu se dogodilo isto kao i nekim drugim ruskim despotima, a to je da su im podređeni, kako bi im ostali u simpatijama, lažno prikazivali pravo stanje stvari, jer ruska vojna sila u Ukrajini sve više izgleda kao neučinkovita nakupina dječaka koji se voze u šklopocijama koje pak ostaju bez goriva zbog slabe logistike.
Putin je sada i potpuno devastirao rusku ekonomiju, a još bolniji udarci dolaze kroz sankcije koje je isprovocirao. Zapravo se na primjeru sankcija najbolje vidi kako su se zapadne zemlje u roku od tjedan dana ujedinile oko vrlo strogih sankcija, iako je prošlog tjedna izgledalo da će mnogi solirati. I jesu pokušali, primjerice unutar Europske unije su strože sankcije blokirali Njemačka, Italija i Mađarska, ali su ih Putinovi postupci na terenu i njegovi suludi javni nastupi natjerali da se hitro predomisle.
Dodatan kohezivni faktor su najnovije Putinove prijetnje nuklearnim oružjem.
Naravno, ne treba se ni zavaravati da je Putin trajno ujedinio Zapad i da su sada riješeni svi problemi koji muče liberalno-demokratska društva i odnose među državama. Ali se svi slažu oko toga da je Putin jednostavno pretjerao, otišao predaleko, pokrenuo staromodnu vojnu invaziju na suverenu državu i da se to ne smije tolerirati, već najstrože moguće kazniti uz sustavno ograničavanje mogućnosti širenja ratnog sukoba.
Putin je Zapadu u ovom trenutku dao ono što ljude i inače može na određeno vrijeme čvrsto ujediniti, a to je zajednički neprijatelj. Mladi agent KGB-a Putin bi vjerojatno prepoznao takav problem, dok ostarjeli Putin izluđen moći i samoćom Kremlja kao da ne shvaća kako je ovih dana napravio dalekosežnu pogrešku koja po svemu sudeći predstavlja uvod u kraj njegove despotske vladavine Rusijom.
(DEPO PORTAL/dg)