”Počevši od 2007. godine, žrtve ratnih zločina, prvenstveno bivši logoraši, ali i žrtve seksualnog nasilja i porodice ubijenih lica, tužile su entitete koje smatraju odgovornim za svoje i stradanje njihovih članova porodica”, kaže Adrijana Hanušić Bećirović, pravna savjetnica TRIAL Internationala.

Traktor za sudove

Oni su tako postupili, pojašnjava, s obzirom na to da u BiH nije uspostavljen kolektivni administrativni mehanizam posredstvom kojeg bi žrtve dobile pravičnu naknadu za štetu koja im je nanesena tokom rata. Međutim, kaže da je pravosuđe u Republici Srpskoj zauzelo stav da se ovakvi tužbeni zahtjevi trebaju smatrati zastarjelim i kao takvi odbiti. Istovremeno, nastavlja ona, pravosudni organi u Federaciji BiH su smatrali da nema mjesta primjeni zastarnih rokova na ovakve tužbene zahtjeve, vodeći računa o tome da se radi o šteti koja je nastala kao posljedica ratnih zločina, krivičnih djela čije krivično gonjenje ne zastarijeva.

- Nakon nekoliko godina tokom kojih su vladali neujednačeni stavovi sudske prakse, kada je ishod spora zavisio od mjesta u kojem je pokrenut parnični postupak, Ustavni sud BiH je 2013. zauzeo stav da se trebaju primijeniti zastarni rokovi, podsjeća Hanušić Bećirović.

Slijedom toga, kaže da su svi tužbeni zahtjevi žrtava ratnih zločina odbijeni, pa je došlo do primjene opšteg pravila parničnog postupka da onaj ko pokrene spor i izgubi ga, mora da nadoknadi troškove.

U posljednje vrijeme se intenzivirao proces prinudne naplate protiv žrtava, a kako ističe sagovornica, mnoge žrtve su pominjale Novu godinu kao rok koji im je ostavljen kako bi izmirile dug ili im je oko tog datuma bilo zakazano ročište za popis i pljenidbu njihovih pokretnih stvari.

Evropska komisija je u izvještaju o napretku BiH pozvala entitete da razmotre opciju odustajanja od potraživanja troškova postupka, federalni i državni nivo su to i uradili, tako da problem ostaje žrtvama koje su tužile RS.

- U odgovoru na upit upućen Ministarstvu pravde Republike Srpske za pružanje stručnog mišljenja o mogućnostima implementacije ove preporuke rečeno nam je da Ministarstvo ne može donijeti odluku - akt kojim bi bilo naloženo da RS odustane od troškova postupka u bilo kojem predmetu, uključujući ove predmete, kaže Hanušić Bećirović.

Rahmija Hodžić je bio u četiri logora za vrijeme rata u BiH, a njegova pravna borba počinje 2008. kada je tužio RS. Borba je počela od Osnovnog suda u Banjoj Luci, zatim Vrhovnog suda RS-a, pa do Ustavnog suda BiH.

- Nedavno sam dobio rješenje o izvršenju od Općinskog suda u Sarajevu, u kojem navode da će se, ako ne postupim po tom rješenju, naplata izvršiti popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari do namirenja cjelokupnog iznosa, 4.375 KM plus 200 maraka troškova Suda, prenosi Hodžić i dodaje da je imao pravo na prigovor, koji je i podnio.

- Piše da prigovor ne odgađa izvršenje. Nisam još platio, čekam sada da vidim šta će biti. Krivo mi je što nam federalni sudovi šalju ovo, to je so na živu ranu. Podsjetili su me na sve moje patnje u logoru, nezakonito zatvaranje i ukidanje svih prava, razočaran je Hodžić.

Prisjeća se da su ga u logorima maltretirali, tukli i ponižavali, a tri puta mu je, govori, kama bila pod grlom.

- Kad mi je poštar donio ovo rješenje, mogao sam ponovo dobiti infarkt, a operisao sam srce ranije. Toliko me to podsjetilo na sve patnje u logoru, teško mi je zbog takvog odnosa moje države prema nama, a čitav život sam štitio njene zakone i Ustav, govori, smatrajući se izdanim.

- Sad da ja od penzije plaćam sudske troškove zato što su mene maltretirali, sve to još treba nekome da platim. Pa, ima li ikakve pravde, pita se.

Naglašava da logoraš nema odrednicu, “ni Bošnjak ni Hrvat ni Srbin ni ovaj ni onaj, logoraš je samo logoraš i tako treba da se tretira u cijeloj BiH”.

Suljo Topčić proveo je 14 mjeseci u logoru, a sada nije imao izbora, pa je troškove platio u ratama.

- Niko nije stao na našu stranu da nas zaštiti. Nakon presuda o naplati sudskih troškova, pokušavali smo da se ne oglašavamo, ali u mom slučaju je ubrzo došlo na firmu u kojoj sam zaposlen, da se obavezno počne sa uplatom, priča Topčić.

Direktor mu je, prisjeća se, tada kazao da bi mogao imati problem ako to ignoriše, tako da je Topčić otplaćivao mjesec po mjesec dok u potpunosti nije isplatio traženo.

Predsjednik Udruženja logoraša Ključa Jusuf Omerović kaže da postoje i slučajevi zapljene imovine.

- Ko, recimo, ima traktor, onda mu oni u policijskoj stanici stave zabranu da ga ne može ni prometovati ni prodati, a ko nema, licitiraju mu stvari u kući. Dođe sudski izvršitelj, pa popiše televizor, šporet, frižider..., govori Omerović i dodaje da su mnogi od penzija koje ne prelaze 300 već isplatili po 2.000 KM.

Pismo UN-u

- Agonija logoraša traje, mi sada visoko plaćamo svoj boravak u srpskim logorima, kao da smo spavali u hotelima, naplaćuju nam batine koje smo dobijali, priča Omerović, smatrajući da su logoraši žrtve bh. pravosuđa.

- Nepodnošljiva je, frustrirajuća, šizofrena situacija. Umjesto da dobijemo kakvu-takvu satisfakciju, da nam se prizna ta žrtva, mi još moramo puniti budžet Republike Srpske, a mnogi nisu ni u radnom odnosu, napominje.

Nedim Mustačević, predsjednik Udruženja logoraša Tuzlanskog kantona, smatra da u normalnoj državi ne bi uopće bio problem da dođu do satisfakcije.

- Mada nikakve pare ne mogu nadoknaditi ono što su logoraši doživjeli. Boli nas što, recimo, u Federaciji BiH, kada iz Banje Luke te presude stignu našim sudovima, u vrlo kratkom roku se završavaju. Znalo se desiti i za manje od mjesec. To je van svake pameti ako se zna koliko bh. pravosuđe sve razvlači, kaže Mustačević.

Ističe da nema gdje nisu molili i kumili, ali bezuspješno, tako da im je “još samo ulica preostala, da pravdu tako traže”.

- Uskoro ćemo UN-ovim mehanizmima zaštite ljudskih prava uputiti dopis u kojem ćemo ukazati na intenziviranje procesa prinudne naplate, razornim posljedicama po žrtve, zahtijevajući da se Bosni i Hercegovini upute preporuke za zaustavljanje ove prakse, najavila je Hanušić Bećirović, pravna savjetnica TRIAL-a.

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL/md)