Ovih dana VODA SE UVUKLA U POLITIKU. Političari zamutili vodu... Milanović u par navrata, pa sada i Dodik, spočitavaju bosanskim muslimanima prljavštinu, preporučuju im sapun, kupanje i sl.

Tim povodom, saradnik DEPO Portala, bh. akademik Esad Duraković reaktuelizuje esej pod nazivom "Voda" napisan prije desetak godina za monografiju "Ajvatovica", koji se sjajno kontekstualizira, nažalost, a govori o "statusu" vode u islamu, odnosno kod muslimana.

Esej "Voda" objavljujemo u tri nastavka, danas slijedi drugi, a prvi nastavak možete čitati ovdje...  

Piše: Esad DURAKOVIĆ

Da bi čovjek bio musliman, dužan je klanjati pet puta dnevno, i pri tome uvijek mora biti pod abdestom (pranje lica, ruku do lakata, potiranje glave mokrom rukom i pranje nogu do članaka; to je obavezno, ali se preporučuje i pranje drugih dijelova tijela: uši, vrat, usta, nos). Očito, to je impresivna higijenska mjera, koliko znam – jedinstvena je, jer pranje najizloženijih dijelova tijela pet puta dnevno garant je čistoće.

Iako ljudi najčešće nisu svjesni toga, ovaj istrajni higijenički odnos prema vodi je istovremeno i ritualsko-konotativan. Naime, cjelodnevno uzimanje abdesta (pet puta) održava stalno napetim onaj metaforski luk koji je uspostavljen između vrijednosti zemnih i onosvjetskih voda, jer čak i ako čovjek nije uvijek svjestan toga kada uzima abdest - ako nije svjestan tih konotacija u vezi s vodama Budućega svijeta - onda ih ritual, sam po sebi, održava i pamti. Jer, za očekivati je da ljudi uoče – barem ponekad – kako nije slučajno što se u Božijem Govoru vode predstavljaju kao najveće vrijednosti Onoga svijeta i istovremeno se zahtijeva da vjernik ima abdest prije obavljanja namaza pet puta dnevno (pored drugih obavezivanja na upotrebu vode, o čemu će kasnije biti više riječi).

Musliman koji učestalo uzima abdest, tim činom se diferencira u prostoru, među drugim ljudima; on time obilježava vlastiti život u prostoru i zajednici, čineći taj prostor i svoju poziciju u zajednici začudnom, oneobičenom, a upravo to je svojstvo stilema, koji u ovome slučaju djeluje i u semiotici prostora

Dakle, abdest je istovremeno sjajna higijenička mjera, ali je i izvanredna figura, jer stalno održava, upravo u vjerničkome činu, tu svojevrsnu „konekciju“ s rajskim vodama kao zamamnim vrijednostima i vrhunskom nagradom. Abdest je u isti mah higijenički čin i ritual izuzetnih konotativnih potencijala. Također, on je naročita semiotička figura, budući da se u semiotici prostora situira vrlo „stilogeno“. Naime, musliman koji učestalo uzima abdest, tim činom se diferencira u prostoru, među drugim ljudima; on time obilježava vlastiti život u prostoru i zajednici, čineći taj prostor i svoju poziciju u zajednici začudnom, oneobičenom, a upravo to je svojstvo stilema, koji u ovome slučaju djeluje i u semiotici prostora. Štaviše, u krajnjim konsekvencijama, vjernik koji je postojan u tome ritualu nadaje se i sam kao subjekt bremenit semiostilemima.

No, ovim nije okončana semiotička sintaktika abdesta: ona se razvija vrlo bogato, a ovdje ću ukazati samo na neke smjerove njenoga grananja. Za potrebe uzimanja abdesta (uvijek – voda!), uz džamiju, ili u samoj džamiji, gradi se prostor s relativnim obiljem česmi za uzimanje abdesta (abdesthana). Taj prostor je važan element specificiranja džamije, jer se njime neraskidivo vezuje za upotrebu vode: ne može se obaviti namaz u džamiji bez abdesta (kao što se ne može obaviti ni drugdje).

Nije od presudne važnosti da li je vjernik uzeo abdest u svojoj kući - abdesthana je tu u svakom slučaju sa svojim smislom i semiotičkim značenjem. Abdesthana, ili šadrvan u dvorištu džamije, nesumnjivo je semiotički stilem u prostoru i u kulturi. Konačno, ne smije se zaboraviti da islam propisuje tzv. tejemmum, a to je simbolička zamjena abdestskoga pranja. Naime, ako vjernik nema vodu za uzimanje abdesta, dužan je da ga uzme simbolički – da stavi dlanove na čistu zemlju ili zemljane površine (zid i sl.) te da dlanovima potare određene dijelove tijela. Ta obaveza je višeznačna. Ona je prvenstveno simboličke naravi, jer ne dopušta vjerniku da prekine mentalnu konekciju sa idejom abdesta i s njegovim konotativnim potencijalima u odnosu prema džennetskim „vodama“. Kao abdestski supstitut, upravo tejemmum potcrtava simboličku i ritualsku dimenziju abdesta.

Ima li se u vidu ono što sam kazao o abdesthanama i džamijskim šadrvanima, ne može umaći krajnji zaključak o tome kako „posvećenim“ statusom vode u fizičkom i vjerskom životu muslimana vrši se, pomoću vode i abdesta, sakralizacija prostora

Iz činjenice da abdest nije samo higijenički čin, već i ritualski s naročitim vjerskim i religijsko-kulturalnim sadržajima, valja izvući još neke važne zaključke. Naime, abdest je dio sakralnosti, jer je uvjet za obavljanje namaza, i on je zapovijest sakralnoga Teksta. Iz toga proizlazi, konsekventno, da je voda u islamu svetinja ne samo zbog toga što se u Kur'anu kaže kako je Bog sve živo stvorio iz nje, već je svetinja i po tome što se obredi ne mogu izvršavati bez vode (riječ obred koristim uslovno za namaz, jer obred ne pokriva sve sadržaje toga čina).

S druge strane, voda se sakralizira i time što je ona predstavljena kao suštastveni dio Dženneta: njen značaj je u stalnom, u dinamičkom „kretanju“ između dva svijeta i upravo tim „kretanjem“ se sakralizira. Jer, vidjeli smo da je voda kao najveća vrijednost Ovoga svijeta uzeta za „mjeru“ najvećih vrijednosti Onoga svijeta. To je njeno „kretanje“ u jednome smjeru. Međutim, postoji i povratni smjer, jer muslimani uspostavljaju odnos prema vodi na Ovome svijetu zarad vōdā Onoga svijeta. Dinamika je izvanredna i konstantna, a što je važno u kontekstu ovoga izlaganja – proces sakralizacije je nezaustavljiv i čudesan.

Uostalom, svima nam je poznato kako za izuzetan pejzaž u našem svijetu kažemo da je pravi džennet (recimo, neki lug i sl.), ali nismo uvijek svjesni te dvosmjerne relacije: „geografija kvaliteta“ u Džennetu utvrđena je transferom vrijednosti našega svijeta, ali se u tome metaforskom „ehu“ dogodilo čudo. Naime, pošto je ovaj kvalitet silno obogaćen svojim situiranjem u sumi džennetskih kvaliteta Onoga svijeta, metaforski ga prenosimo u vrijednost našega svijeta, kazujući, ipak, da je na Onome svijetu taj kvalitet mnogo napredniji. (Konstituenti metafore, inače, nemaju isti kvalitet; njena čudesnost sadržana je ponajprije u toj silnoj tenziji ka izjednačavanju kvaliteta, što se nikada ne postiže dokraja.)

Ajvatovica je u tom pogledu veoma zanimljiva, jer je svijest o blagodati vode i njenu simboliku izvela na najviši nivo – na nivo kolektivne slavljeničke svijesti o vodi

Dakle, voda je u islamu višestruko sakralizirana. Ima li se u vidu ono što sam kazao o abdesthanama i džamijskim šadrvanima, ne može umaći krajnji zaključak o tome kako „posvećenim“ statusom vode u fizičkom i vjerskom životu muslimana vrši se, pomoću vode i abdesta, sakralizacija prostora. Jer, abdesthane i šadrvani su neodvojiv dio sakralnih struktura – oni su čak strukture sakralnosti – a s obzirom na to da je islamu (kao i drugim religijama, uostalom) inherirana tendencija širenja, to znači da postoji tendencija sakralizacije svijeta institucijom abdesta sa svim onim što on sadrži, kao i sa svim njegovim semiotičkim znakovima, poput abdesthane ili šadrvana.

Nije slučajno u danome kontekstu što islamska tradicija snažno afirmira građenje javnih česmi kao jednu vrstu velikoga hajrata (djelo dobročinstva); bilo bi zanimljivo u tome smislu izložiti povijesne činjenice o impresivnom broju javnih česmi u starijim i drevnim muslimanskim gradovima, javnih kupatila, vodovoda i slično.

Ajvatovica je u tom pogledu veoma zanimljiva, jer je svijest o blagodati vode i njenu simboliku izvela na najviši nivo – na nivo kolektivne slavljeničke svijesti o vodi. Istovremeno se ta svijest optimalno sakralizira na mnoštvo načina i također se optimalno uopćava (nakon priznanja Vodi u individualnom činu uzimanja abdesta), tako što postiže naročitu vrstu kvaliteta u dovištu kao izrazu osviještenosti kolektiviteta, ali je u dovištu uvijek naglašena i sakralizacija kolektiviteta, kao i motiva njegova aktivizma (Voda).

Pri tome treba imati u vidu dvije važne stvari. Prvo, dovište poput Ajvatovice – dakle, ono dovište kojim se izražava najveće priznanje Vodi - nema naznaka kulta, nagovještaja paganskoga, ili širka (mnogoboštva). Moglo bi se pomisliti kako u tome kolektivnom sakraliziranju vode postoje neke pretpostavke za skretanje u širk, ali se one odlučno osujećuju sviješću i isticanjem da je Voda najveći dar Božiji. Drugo, pokazuje se u krajnjim konsekvencijama i u slučaju Ajvatovice - kao ovakve vrste dovišta - isto ono što se pokazuje u mnoštvu drugih aspekata i manifestacija islama koji svjedoče o njegovom suštinskom nepristajanju na razlučivanje sakralnog i profanog, tzv. vjerskog i svjetovnoga. U islamu je to jedinstveno; to je čak više od sinteze, ukoliko prihvatimo da sintezi nužno prethode teza i antiteza.

Ona ostaje afirmacija Načela, tradicijska Vertikala; ona nepokolebljivo i neporecivo povezuje razuđene smislove vode u čovjekovu životu, u njegovu svijetu, u kur'anskome Tekstu, u obrednom pranju i u džennetskome žuborenju

Stoga je Ajvatovica i teferič (kolektivna, gotovo karnevalska relaksacija) i dovište kao kolektivni ibadet, ili čin pobožnosti. Ona je veličanstvena kolektivna himna Vodi koja neprestano i posvuda žubori u islamu, ali je i impresivna džematska manifestacija, budući da tu, na livadi, kolektivno klanja vrlo velik broj ljudi. Takozvano sakralno i profano u islamu ne postoje kao odvojenosti, o čemu svjedoči i Ajvatovica kao manifestacije koja je vrlo složena u domenu vjerskog, kulturalnog, povijesnog i td.

Naravno, ima dosta ljudi koji posjećuju Ajvatovicu a da pri tome nisu svjesni svih ovih aspekata o kojima je ovdje riječ, posebno neodvojivosti sakralnoga i profanoga. No, to odsustvo svijesti dijela kolektiva (pojedinaca ili grupa) ništa ne znači Ajvatovici: ona ostaje afirmacija Načela, tradicijska Vertikala; ona nepokolebljivo i neporecivo povezuje razuđene smislove vode u čovjekovu životu, u njegovu svijetu, u kur'anskome Tekstu, u obrednom pranju i u džennetskome žuborenju.

Ajvatovica je gorostasan simbol i semiotički znak, ravnodušan prema privremenoj ili pojedinačnoj neosviještenosti.

No, prije nego što poentiram izlaganje o Ajvatovici, nužno je ukazati na još neke temeljne manifestacije značenja vode u islamu: ukazivanje na te manifestacije vode u islamu bit će u funkciji osvjetljavanja značenja Ajvatovice...

- nastavlja se -

(DEPO PORTAL/ad)