Intervju povodom 200 + 1 jubilarnog izvođenja u BKC-u

Haris Burina: Toliko sam toga odigrao, ali stalno se vraćam Ćorkanu, jer on je na neki način sudbinski znak u mom životu

Kultura 15.12.21, 13:48h

Haris Burina: Toliko sam toga odigrao, ali stalno se vraćam Ćorkanu, jer on je na neki način sudbinski znak u mom životu
Moje igranje „Ćorkana“ je, između ostalog, jedan od protesta protiv tog bahatog ponašanja politike koja nije u stanju reći: „Mi najviše volimo svoju zemlju“, pa makar bili i preplaćeni, ali neka rade iz ljubavi prema svojoj zemlji, a ne iz ljubavi prema svojim porodicama i strankama

 

 

 

Dogovor za intervju s Harisom Burinom (58) više je ličio na razbuđivanje. Naime, glumac je bio u Francuskoj u posjeti kćerki i njegov povratak kući u Zenicu trajao je danima raznim prijevoznim sredstvima. Burina zbog tih putničkih peripetija danima nije ni spavao i bilo je logično da to nadoknadi snom dugim dva dana - „u komadu“. Trećeg dana se probudio i krenuo je intervju, koji je inicirala najava 201. izvedbe njegove monodrame „Ćorkan“, nastale prema motivima pripovijetke Ive Andrića „Ćorkan i Švabica“. Mjesto i vrijeme novog susreta „Ćorkana“ i publike je galerija Bosanskog kulturnog centra (BKC) Sarajevo, u srijedu, i to je 200 + 1 jubilarno izvođenje u BKC-u. No, otvorile su se i druge, veoma zanimljive teme.


Prije nego što je diktafon zvanično uključen Burina nam je pričao kako u Francuskoj „ni u trafiku ne možeš bez maske“.

 

- Bez maske niko ne hoda... Nigdje bez Covid pasoša. Naporno je, ljudi su kao roboti, svi jednako obučeni, svi imaju masku. Nema razgovora na ulici - kaže Burina za Avaz.

 

Dakle, 201. izvođenje „Ćorkana“… Je li Vam, možda, dosadilo?

 

- Onog trenutka kad neko odluči da igra nobelovca, on je veoma odgovoran. Ja sam uvijek znao, kao i svi ostali glumci, da je monodrama najteži oblik glumačkog izražaja. Biti više od sat sam na sceni je izazov koji ne prihvata skoro pa nijedan glumac. Lakše je uvijek igrati s partnerom. S druge strane, monodrama je vrhunski izraz dramske umjetnosti. Od 2011. igram „Ćorkana“. Mogao sam, naravno, da odigram i mnogo više da sam htio da pravim estradu od svog rada. Naravno, ja to nisam dozvolio i utoliko mi je veće zadovoljstvo da to polako raste.

 

Vi ste, u međuvremenu, dobro upoznali Ćorkana…

 

- Ćorkan je jedan od najopsesivnijih piščevih likova. Čovjek bez oka, u svom teškom životu, obraćajući se svojim gazdama, kaže: „Ali nemojte se vi ništa smijati, nije Ćorkan ni pismen, ni bogat, ali vidi Ćorkan sve i zna Ćorkan sve.“

 

U ovom smislu Ćorkan bude simbol naroda, a u jednom drugom obraćanju pisac kaže kako je Ćorkan bio umjetnik u sredini koja ne poznaje umjetnost. A to nam je isto ovo što nam se danas događa. O umjetnosti odlučuju oni koje umjetnost ne interesira. Tako da je status umjetnika u našoj zemlji upravo u ovim rečenicama opisan i traje već toliko godina.

 

Kažete da je Ćorkan simbol naroda. Kako onda gledate na pasivnost naroda u BiH u vezi sa svim onim što se u zemlji dešava - od kulture, politike, do ekologije?

 

- Kada neobrazovanost i zajažljivost zauzmu poziciju vlasti, ona uvijek proizvede to da sve što se dešava u društvu, događa se tako da njima odgovara. I spremni su dati svoje živote, ali ne i vlast.

 

Narod je izmoren, iznuren, gladan i žedan i, na neki način, do te mjere umoran da ostaje bez reakcije. Utoliko imamo tu pojavu da se roditelji plačući opraštaju od svoje djece da bi stvorila sebi bolju budućnost, a pri tome znaju da će patiti što ih neće vidjeti godinama. To je jedan od rezultata te iste politike koja ne daje nikakvu nadu mladim ljudima.

 

Moje igranje „Ćorkana“ je, između ostalog, jedan od protesta protiv tog bahatog ponašanja politike koja nije u stanju reći: „Mi najviše volimo svoju zemlju“, pa makar bili i preplaćeni, ali neka rade iz ljubavi prema svojoj zemlji, a ne iz ljubavi prema svojim porodicama i strankama.


Očekujete li da „Ćorkan“ obilježi Vašu glumačku karijeru?

 

- Toliko sam toga odigrao, ali stalno mu se vraćam, jer on je na neki način sudbinski znak u mom životu. Još kao dječak u osnovnoj školi pročitao sam tu priču. Kada sam bio u gimnaziji, mislio sam da to mogu i odigrati. Međutim, shvatio sam da sam odveć mlad. Kada sam bio na Akademiji, shvatio sam da mi nedostaje iskustva. Tako da sam čekao da on sazrije u meni. I onog trenutka kada sam to osjetio, odlučio sam da ga postavim na scenu.


Prije tri godine operirali ste srce u Tuzli. Kako Vas sada zdravlje služi?

 
- Mislim da je sve iz glave. Ako se osjećate bolesnim, tako vam i bude. Imam osjećaj da nisam sve  rekao, da nisam sve odigrao i, kao svaki umjetnik, imam tu nezajažljivu glad za izlaskom na scenu. To ne može prestati nikada.


- Zbog svog mira i zbog bolesnih roditelja, koje sam, nažalost, sahranio, iz Sarajeva sam se vratio u Zenicu. Ne osjećam nikakvu frustraciju, mogu živjeti bilo gdje.

 

Kruna svega što sam uradio jeste nagrada Grada Zenice. To je za mene vrhunac. Čovjek kad je mlad, treba da ode iz sredine u kojoj je porastao da bi vidio gdje je ustvari rođen i da bi vidio šta se događa u svijetu i da bi na taj način saznao o sebi samome. Ali što je stariji, sve više ima potrebu da se vrati u svoje korijene. Nostalgija je jedina bolest koja se ne da liječiti i tog trenutka sam shvatio da se moram vratiti tamo gdje sam prvi put udahnuo zrak - govori nam Burina.

 


- Ja sam roditeljima tokom rata iz Francuske stalno slalo pakete i hranu, a jedan paket se ipak vratio iz Zenice. Kad sam vidio taj isti paket, pomislio sam: “Bože dragi, sve je gotovo.“ Međutim, u tom paketu, koji je bio poprilično težak, nalazilo se nešto što je “okrenulo” moj život. Moj otac mi je poslao u paketu iz rata komplet knjiga Dostojevskog, a na vrhu je bio mali zapis. U toj koverti je bio tekst koji je imao naslov „Ćorkan i Švabica“. Moj otac se dobro sjetio da je to ono što sam želio cijeli život. S druge strane je napisao: „Sine moj, mnogo mi je žao što ti ni na kakav način mama i ja ne možemo pomoći odavde, ali mislim da će ti ovo značiti.“ I kada sam vidio da se radi o „Ćorkanu i Švabici“, ja sam tog trenutka napravio monodramu na francuskom, a po povratku sam je igrao na maternjem jeziku.


U mom životu porodica je sve, to je moja država u kojoj sam ja i podanik, i čuvar, i general, i predsjednik, a istovremeno i portir, i nosač, i neko ko se brine o svemu.

 

Iskreno da vam kažem, glumački posao je takav i, koga nema, bez njega se može. Svako svojim putem ide, to je život.

 

Čitav život pokušavamo mozgom narediti kako će nam srce raditi, a nismo svjesni da naš mozak radi kako mu srce kaže. Doktor mi je na jednom pregledu rekao: „Ako promijeniš svoj karakter, izdat će te srce.“

 

(DEPO PORTAL/dg)

BLIN
KOMENTARI