Izvor: Prometej.ba

PIše: Dino Šakanović

Kada se pojavi inflacija veća od 2-3% i vrijednost novca počne opadati, osnovna ekonomska logika nalaže da centralna banka podigne kamate na štetnju. Ovime štednja postaje primamljivija, novac se povlači s tržišta kapitala na štednju, smanjenjem količine dostupnog novca njegova vrijednost raste i inflacija opada. Prema posljednjem izvještaju Centralne banke Turske, inflacija u Turskoj iznosi alarmantnih 21,31%, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan silom radi upravo suprotno od potrebnog – drži kamatne stope što nižima.

Inflacija od 21,31% je alarmantno stanje za ekonomiju. Turska lira gubi na vrijednosti u odnosu na strane valute, cijene rastu, kupovna moć stanovništva opada, poslovanje postaje otežano, štednja biva obezvrijeđena i pojavljuju se inflacijski fenomeni. Radnici traže veće plaće kako bi nadoknadili rast cijena, kompanije podižu cijene da bi isplatile plaće, a to dvoje na tržište dovodi još više novca koji još više podiže inflaciju i tako nastaje kružna spirala koja vodi prema dnu.

U javnosti Erdoğan uporno tvrdi kako se protiv Turske vodi „ekonomski rat“, inzistira na tome da niske kamatne stope dovode do rasta ekonomije, a opadanje vrijednosti lire proglašava povećanjem konkurentnosti inzistirajući kako će Turska dobiti ovaj „rat“. U intervjuu za državnu televiziju TRT Erdoğan je nedavno izjavio kako više „nema nazad“ inzistirajući na nastavku svoje ekonomske politike.

Radnici traže veće plaće kako bi nadoknadili rast cijena, kompanije podižu cijene da bi isplatile plaće, a to dvoje na tržište dovodi još više novca koji još više podiže inflaciju i tako nastaje kružna spirala koja vodi prema dnu

Problem za Erdoğana je u tome što se ne radi o ratu već o ekonomskoj krizi koju je on sam prouzrokovao. Osim toga, Turska ne da neće dobiti ovaj „rat“, nego ga ni ne može dobiti. Jedan dolar vrijedio je jednu liru 2001. godine. Od tada vrijednost lire stalno opada, da bi posljednjih mjeseci kolabirala na najniže razine ikad zabilježene. Tokom 2018. godine Erdoğan je kamate izvan njegove kontrole nazvao „ocem i majkom svog zla“, poručujući tako Narodnoj banci Turske da nema autonomiju odlučivanja, kako je to uobičajeno u drugim državama. U odluke o kamatama Erdoğan se umiješao lično, iako za to nije ni kvalifikovan ni obrazovan.

Turska lira donekle se počela oporavljati 2020. godine nakon što je Narodna banka Turske podigla kamate. Međutim, čim je Narodna banka ponovo 19. marta 2021. godine podigla kamate u nastavku procesa obuzdavanja inflacije i stabilizacije kursa lire, Erdoğan je odmah, nakon samo dva dana, smijenio guvernera Nacia Ağbal, a i na njegovo mjesto imenovao stranačkog kandidata i bivšeg zastupnika njegove stranke, Sahapa Kavcioglua. Ovim potezom Erdoğan je spriječio daljnje podizanje kamata i obuzdavanje inflacije, nakon čega je lira kolabirala na rekordno nizak kurs naspram dolara.

Početkom novembra, nakon još jednog kraha kursa lire, 1 američki dolar vrijedi 12,43 lire. Danas, 1 dolar vrijedi 13,80 turskih lira. Vjerojatno zbog neslaganja s političkim pritiskom na Centralnu banku koja je postala politički instrument, direktor tržišnog odjela Doruk Küçüksaraç podnio je ostavku 23. novembra. Ovime je nastavljeno kadrovsko urušavanje Centralne banke, nemoćne da obuzda inflaciju usljed osipanja kadrova i političkih pritisaka.

Ovim potezom Erdoğan je spriječio daljnje podizanje kamata i obuzdavanje inflacije, nakon čega je lira kolabirala na rekordno nizak kurs naspram dolara

Investitori gube povjerenje u tursku ekonomiju, kapital se počinje povlačiti, a turska ekonomija zajedno sa režimom Recepa Tayyipa Erdoğana srlja u propast. Cijelu krizu turske ekonomije umjetno je izazvao Erdoğan lično, ne dopuštajući razumno povećanje kamata. Postavlja se pitanje zašto Erdoğan vodi samoubilačku ekonomsku politiku koja će ga vjerojatno koštati vlasti i inzistira na mjerama koje će sigurno dovesti do ekonomskog kraha, inflacije, pada standarda stanovništva, obezvrjeđivanja novca na štednji i drastičnog smanjenja vrijednosti lire. Postoje dva moguća objašnjenja.

Prvo objašnjenje jeste da Recep Tayyip Erdoğana nakon 18 godina na vlasti, uspostavljanja polu-diktature, čistki i propagande, danas živi u mašti, više ne razlikuje stvarnost od želja i propagandu od istine te da sam zaista vjeruje u laži o urotama protiv turske ekonomije koje govori za vrijeme kampanje. Moguće je kako zaista vjeruje da vrijednost lire pada zbog „američkih, britanskih, nizozemskih i nekih jevrejskih porodica“ koja žele oboriti vrijednost lire kako bi Erdoğan izgubio podršku naroda i izbore, kako je tvrdila jedna od teorija zavjere popularna za vrijeme predizborne kampanje 2018. godina.

Isto tako je moguće, a što se u diktaturama često događa, da oko Erdoğana više nema nikoga ko mu se usuđuje reći kako nije u pravu. Ako Erdoğan stvarno vjeruje u urote, onda je zaista moguće da Erdoğan ne vidi kako je upravo on najveća „urota“ protiv turske ekonomije, „urota“ koja sprječava povećanje kamata i time uzrokuje inflaciju, slabljenje lire i ekonomski krah. Bez kritike ljudi oko njega, moguće je kako Erdoğan zaista misli da je stručniji i upućeniji od ekonomista koji traže hitno povećanje kamata i u suprotnom predviđaju ekonomski krah.

Ovo je posebno velika prijetnja za tursku ekonomiju budući da je Erdoğan završio vjersku školu, zatim gimnaziju i na kraju navodno menadžment, iako ovo brojni krugovi u Turskoj osporavaju tvrdeći kako je diploma lažna. Bez obzira na vjerodostojnost diplome, Erdoğan nije makroekonomist i očigledno ne razumije sve posljedice niskih kamata te narastajuće inflacije.

Ako Erdoğan stvarno vjeruje u urote, onda je zaista moguće da Erdoğan ne vidi kako je upravo on najveća „urota“ protiv turske ekonomije

Druga mogućnost jeste kako Erdoğan jednostavno ne smije podići kamate iz političkih razloga. Prije svega zato što je ovisan o podršci financijskih krugova kojima odgovaraju niske kamate, jeftin novac i opadanje vrijednosti lire. U godinama ekonomskog rasta potaknutog niskim kamatnim stopama, vjerojatno se uz Erdoğana razvio jak izvozni lobi kome niske kamate i inflacija odgovaraju. Kada je prvobitni period brzog ekonomskog rasta završio i kada je došlo vrijeme da se kamate podignu kako ne bi došlo do inflacije i krize, nastali su politički problemi. Ko god izvozi iz Turske i lirom plaća turske radnike koji proizvode robu za izvoz, vjerojatno s odobravanjem gleda na opadanje vrijednosti lire. Za istu vrijednost stranih valuta dobit će sve više i više lira i sve jeftinije će moći povećavati svoju imovinu u Turskoj.

Osim toga, Erdoğan je godinama temeljio svoj legitimitet u javnosti na ekonomskom rastu. U slučaju podizanja kamata, ekonomski rast bi usporio jer bi se količina novca za investiranje na unutrašnjem tržištu smanjila. Ako kamate ne budu podignute, rast postaje nekontroliran i izaziva inflaciju, koja obara životni standard građana, obezvrjeđuje njihovu štednju, ali privremeno zadržava visoke stope rasta BDP-a. Prema procjenama, BDP Turske će u ovoj godini rasti iznad 10%. Erdoğan se suočava sa političkim pitanjem legitimiteta bilo da podigne kamate ili ih ne podigne. Ili će usporiti ekonomski rast na kome je temeljio legitimitet ili će oboriti standard života građana.

Nastavak telsta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)