Da nije kako jest, ponovo bih ovako nestalgično pisao na izmaku 11. mjeseca jedne godine.

…U prošlom životu najviše sam se radovao novembru. Bio je to mjesec u kojem si bio siguran da će se obreti ili na moru ili na brdu. I tako uz više ili manje maligana i ćevapa slaviti Dan državnosti BiH i Dan republike one ogromne zemlje na koju ubrzano zaboravljamo, dok novi klinci o njoj pojma nemaju.

Dvadeset peti i dvadeset deveti novembar ove godine pali su da ne može biti bolje, u sredini i na početku tjedna jedne sedmice. Eh, da je kao nekada, razbolio bih se već u ponedjeljak, pa bih plandovao cijelu heftu. Imao bih dovoljno dana da, recimo, odtutnjam u smjeru epicentra svih naših ondašnjih radosti, što nam je podario, slava mu i pokoj vječni, Dan republike. Uz šum uznemirenih vodenih kapljica Jadranskog mora u Tršćanskom zaljevu upijao bih svaku tezgu, radnjicu na nikada zaboravljenom Ponte Rosso. Zasipan rafalima majstora za ono zvonko – signore e signori.

Džaba bi mi bilo što bi prije prelaska čize svratio u Pulu kod mog dobrog prijatelja i kolege Damira Strugara, da bi zajedno išli po šuškavce i super-rifle u Trst. Damir je tamo bio kao domaći. Znali su ga i svi carinici, što mi je bilo najvažnije. Kako sam mu samo zavidio na rodnom mjestu. Zamisli, molim te, živjeti kojih pedesetak kilometara od modne meke o kojoj smo svi mi u davno Titovo doba maštali. 

Žalio sam nas iz BiH, što nam je trebalo gotovo 12,13 sati samo da bi se dohvatili granice. Potom smo bunovni lutali po Ponte Rosso prepuštajući se vještim trgovcima i švercerima da gule do gole kože. Ma, to se nekako moglo i podnijeti, ali dolazak pred stroge oči jugoslovenskih graničara bilo je ravno streljanju. Uvijek smo mi, siroti Bosančerosi, kako su nas zvali, bili janjad za klanje. One iz Pule, Rijeke, Portoroža, pa čak i Zagreba niko nije, čini mi se, ni gledao.

Prokleta geografija, stalno zbog nje izvisimo. Granice su nam sada jos dalje. U Hrvatskoj papreno, a do Srbije dok dođes ode benzin i izjeo ćar fajdu. Sjedi gdje si i ganjaj akcijske ponude ako plata i penzija dođu na vrijeme i ako ih uopšte ima. Ona zlatna srednja pozicija na topografskoj karti s kojom smo se nekada zanosili u velikoj zajedničkoj zemlji, kada se mislilo na neke vanjske neprijatelje, sada je samo otežavajuća okolnost u borbi protiv brzorastućeg siromaštva i otežava svaki pokušaj da se pritisak na džep, bar, smanji pazarenjem kod jeftinijih susjeda. Toga nema, Bosna i Hercegovina je okružena samo skupoćom, svojevrsnim Berlinskim zidom iznad kojeg se vide sve tamniji oblaci budućnosti.

A, Trst nam je dalje nego ikad, razmišljam u kišnoj noći ove Niske zemlje u kojoj nikada nisu čuli za nekadašnju važnost bosanskohercegovačkih 25. i 29. novembra. Ako može biti utjeha, navešću kako je prije korone bilo sa srednjim slojem nekada najbogatijih evropskih zemalja. Nijemci su putovali u Holandiju po jeftinije sireve i cvijeće, dok su ovi iz zemlje lala po oktane odlazili u Belgiju. Valonci i Flamanci u Francusku po još jeftinije sireve. Englezi plovili preko kanala do Belgije ili Francuske zbog izazovno niskih cijena čokalada i vina. Holanđani su išli u zemlju kancelarke Merkel radi piletine i puretine, koja je bila dva puta jeftinija. 

Kako su krize stezale, kruženja novih kokuza bivala su sve intizevnija. Ljudi se snalazili kako znaju i umiju da popune sve veće rupe u kućnim budžetima. Ranije se po cipele znalo trknuti do Pariza, zbog džinsa do Londona, odijela do Frankfurta, nakita do Antwerpena. Kada se kruži zbog hrane, onda je svako objašnjenje suvišno. Život je postajao sve teži i u Evropskoj uniji.

Naravno, kao rođeni srećković i ovdje imam geografski položaj kao u majčici Bosni. Udaljen sam koji kilometar od Sjevernog mora i šta imam od toga? Samo beskrajnu pučinu što se završava negdje daleko na britanskom otočju. Granični prelazi prema Njemačkoj, Belgiji udaljeni su satima. Dok stignem do njih troškovi pojedu sve ono što sam mogao uštedjeti na jeftinijoj hrani. Nema druge, hvataj se dijete i tišu!

...Ma, stipu Holandiju i ove belaje sa COVIDOM-19, što će nas za još malo dovesti skroz do dna kokuzluka. Sjeti se kako su ti sveti novembarski praznici, ipak, mirisali na zlatna vremena. Poslije Ponte Rosso maštali smo da će doći nešto veće, krupnije sa blještavim izlozima. Sada, kada nas svjetlost luksuza zasljepljuje sa svih strana, polagano se vraćamo bosanskom ili regionalnom Ponte Rosso. 

Život iz ekskluzivnih butika ponovo se, za mnoge, seli na najobičnije pijačne tezge pod vedrim, hladnim i kišovitim nebom. U nadolazećim tmurnim vremenima ne mogu nam više ni šuškavci, a kamoli legendarne farmerice super rifle pomoći.

Ko zna da li će i vakcine donijeti bar malo vedrine. E, moj 29. novembre, šta bi od sjaja tvog datuma!

P.S. Umalo zaboravih. Jednom su mi u Trstu nakon sat, dva nošenja, maznuli nov novcat ručni časovnik, zvučnog imena Omikron. Od tada ne volim čuti za tu marku, ili za tu riječ.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)